Od 2017. radi kao samostalni konsultant. Potpredsjednik je think-tank organizacije “East-West Bridge” (Most Istok-Zapad) u Bosni i Hercegovini. i viši istraživač Centra za primijenjene evropske studije (CPES) u Beogradu, piše RSE.
RSE: Evropska komisija, na zahtjev Bosne i Hercegovine za članstvo u Evropsku uniju, nije preporučila zemljama članicama da joj se dodijeli kandidatski status. Za otvaranje pregovora je preostalo 14 kriterija koji zahtijevaju ozbiljne promjene u institucionalnom i zakonodavnom okviru Bosne i Hercegovine. Da li ovo još više udaljava Bosnu i Hercegovinu od Evropske unije?
Davidović: Mišljenje, koje je Bosna i Hercegovina dobila na vlastiti zahtjev, od strane institucija Evropske unije nije nimalo iznenađujuće i nije uopšte neočekivano. Čude me komentari koji sa zaprepašćenjem gledaju na listu od 14 tačaka, ili čak još više od toga, komentari koji smatraju da je BiH dobila kao pozitivan stav i pozitivno mišljenje. Jasno je da nismo dobili nikakvu preporuku za dodjelu statusa zemlje kandidata.
Sve tačke, koje su navedene u tom dokumentu, u principu je samo kumulativno iskazano ono što je pred BiH postavila Evropska unija, a što nije ispunjeno. Nešto od toga je, u nekim zahvatima ili u nekim pokušajima reformi, ili u nečemu drugome, do određene mjere pokušavano ili djelimično realizovano, ali ne i do kraja.
Evropska komisija je ovaj put, kada se radilo o bh. zahtjevu, dala veoma dubinski izvedenu studiju, u kojoj stoji da u principu, od svega navedenog, nije realizovano ništa ili ne u mjeri, u kojoj su se obećanja davala. Ovaj put nema selekcije. Nije rečeno da će jedan od uslova sada biti ispunjen, a drugi u dogledno vrijeme, ili da će se sada nešto staviti na standby. Rečeno je da sve treba ispuniti, da bi se mogao napraviti iskorak dalje u kandidatski status i nekom srećom, nakon toga, dobiti datum početka pregovora.
RSE: Evropska komisija, ponovo je vratila neka pitanja u fokus, kao što je rješavanje presuda Evropskog suda za ljudska prava, Sejdić-Finci, Zornić i Pilav. Da li ovo znači da se odustalo od reformske agende koja, prema ocjena mnogih, nije dala očekivane rezultate, a koja se trebala ispuniti do kraja 2018. godine?
Davidović: Ugradnja presude, odnosno obaveza iz presude u predmetu Sejdić – Finci, koju je donio Sud za ljudska prava, Savjeta Evrope, jedno vrijeme je stavljeno po strani. Nikada Evropska komisija nije rekla da odustaje od takvog uslova. Presuda je donesena od strane Suda za ljudska prava jedne druge asocijacije, koja se zove Savjet Evrope, ali je Evropska komisija na taj način demonstrirala da može postaviti i političke uslove, koji nisu dio evropske agende i koji nisu agenda same Evropske komisije.
Poruka tim manevrom je bila savršeno jasna. Bez garancije provođenja i potpune primjene univerzalnih ljudskih prava, za svakoga i za sve, nema govora o dokazanom stepenu demokratizacije, ne samo izbornog sistema, nego ukupnog sistema vladavine vlasti u BiH. Nezapamćeno bi bilo da EU odustane od uslova, koje je jednom postavila, i da nekome, na taj način, olakša korak naprijed, ili čak sticanje statusa zemlje članice. Nešto ostaje kao konstanta: Sud za ljudska prava je donio presudu i u tom slučaju neće donositi drugu presudu. Obaveza, koju je dala sama presuda prema BiH, veoma je jasna i pravno imperativno izvršna.
Evropska komisija sada neće odustati jer taj set uslova je bio smaknut negdje po strani, da bi smo se prihvatili izvođenja obaveza, koje smo preuzeli u reformskoj agendi. Ovaj put, niti smo realizovali bilo šta iz reformske agende, niti smo izveli primjenu presude u slučaju Sejdić – Finci. Kroz ovo sadašnje mišljenje rečeno je da sada morate i jedno i drugo, pa kada to obavite, javite se da nastavimo dalje.
RSE: U mišljenju Evropske komisije, uzeti su u obzir dosadašnji rezultati BiH, ispunjavanje obaveza iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, koji je stupio na snagu 2015. godine. Vi ste bili glavni pregovarač BiH sa EU o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju. Možete li reći, koliko od onoga što je ispregovarano, je do sada i ispunjeno?
Davidović: U tehničkom dijelu, manje-više, ispunjeno je sve ono što je bilo nužno da se ispuni, ne samo u interesu BiH, nego čak, čini mi se i ono što je bilo u interesu EU. Već odavno znamo priču o stupanju na snagu trgovinskih aranžmana i trgovinskog dijela sporazuma. Prema tome, EU je na taj način, ono što je bio ključni segment i ključni cilj, već realizovala.
Interesantna je priča o primjeni Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Sam Sporazum je pregovaran, i uspješno doveden do kraja, u vremenu kraćem od dvanaest mjeseci. Nakon toga, EU nam je pokazala šta znači politika uslovljavanja. Ma koliko se mi bunili, ma koliko ja lično, u svom briselskom mandatu, pokušavao da ublažim politiku uslovljavanja, na kraju smo ipak razumjeli da je riječ, prije svega, o tehničkom instrumentu, kojim se Evropska komisija ne služi samo u slučaju BiH, nego je riječ o instrumentariju koji je bio emitovan prema svakoj zemlji aspirantu i zemlji koja je bila u toku pregovora.
Tehnički gledano, sa tačke gledišta ispunjenosti Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, mi ne bi imali ni jednu prepreku da se ide u sticanje statusa zemlje kandidata i početak pregovora o punopravnom članstvo. Čini mi se da bi smo na taj način, i mi i EU, ušli u jednu sasvim ozbiljniju fazu pristupanja ili integrisanja BiH, kao zemlje Zapadnog Balkana.
Moj koncept je uvijek jasan i više puta sam ga javno elaborirao, a na isti način postavio takve prijedloge i prema Evropskoj komisiji, u vrijeme dok sam bio ambasador BiH pri EU. Naime, siguran sam da smo sve uslove, iz svih 14 tačaka, uključujući i presudu Sejdić – Finci, i otpočeli pregovore o statusu kandidata, da smo tada, pod imperativom okončanja pregovora, morali da nađemo sasvim moguć modus vivendi i sasvim moguć tehnički obrazac, kako da se svi ti uslovi ispune, u samom procesu pregovora. Pregovori o članstvu su znatno više imperativne prirode dok ne postignemo ono što se od nas traži, u duhu propisa EU. Mi tu rundu ne možemo ni okončati, ni zatvoriti, ni završiti pregovore, pa samim tim ni kvalifikovati se za prijem u punopravno članstvo.
Naime, čini mi se, da bi na taj način, sam proces uslovno, i uz mnoge ograde, bio više formatiran i lociran u tehnički nivo institucija, koje su kvalifikovane da o tome pregovaraju, a da bi se na taj način dogodilo povlačenje snažnog političkog stava u svakom segmentu, o kojem govorimo kao o uslovu EU.
Naravno, tu postoje dvojaka ograničenja. Prvo, EU nije voljna da nam dodijeli status kandidata i sa nama otpočne pregovore iz svojih razloga, koji su manje-više već poznati. Sa druge strane, bilo bi veoma teško, nerealno, imaginarno ili iluzorno, očekivati da bi se neko od političkih zajednica odrekao svog sadašnjeg kvantuma vlasti koji drži u nekoliko pari ruku, da bi se BiH približila članstvu.
RSE: Među zemljama članicama EU cirkuliše „Non paper“, u kome se nastoji potvrditi proširenje na zemlje Zapadnog Balkana. Ovaj dokument je pokrenula Poljska, a podršku je potvrdilo trinaest članica EU, koje su uglavnom iz centralne i istočne Evrope. S obzirom da ova pitanja zahtijevaju jednoglasje među članicama EU, da li mislite da bi se preporuke Evropske komisije, o bezuslovnom otvaranju pristupnih pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom, moglo prihvatiti ove godine?
Davidović: U nekim kuloarima, u kojima se krećem, a koji se bave ovom istom analitikom, postavlja se i kontra pitanje – kakve će biti reakcije, ukoliko EU ne odobri otvaranje pregovora sa Sjevernom Makedonijom, koja je nakon toliko vremena i dosta mukotrpno, što se ticalo i Grčke, uspjela da postigne ono što je bilo nužno, da bi se u principu pregovori otpočeli. Naravno da bi se to veoma negativno reflektovalo.
I u slučaju Makedonije i Crne Gore, koje se smatraju prvim na listi mogućih kandidata članica, Crna Gora je pri kraju izvođenja pregovaračkog procesa, postoje opterećenja koja još uvijek taj proces, odnosno donošenje takve odluke, koče, naročito u slučaju Makedonije. Međutim, EU ima potrebu da legitimiše svoj vitalitet time što i dalje prima nove članice. Čak se govori da će se mijenjati formulacija o proširenju, da se radije ide na formulaciju o pristupanju zemalja asocijaciji EU jer proširenje ima pritajenu konotaciju nekog ekspanzionizma. Dakle, to su neke retoričke debate, koje se vode u krugu EU, naročito u kuloarima briselske birokratije.
Ukoliko se takvi pregovori otvore, to bi bio dobar stimulans za sve. Međutim, moramo biti svjesni jedne duge svari u momentu i mjestu gdje sada vodimo ovaj razgovor. Mi smo i dalje na začelju tog procesa i to ne mora biti nimalo destimulativno. Potrebno je samo donijeti odluku da li mi u suštini zaista iskreno imamo namjeru da se prihvatimo reformskih zahvata u domenu svih ovih 14 segmenata, na koje smo sada obavezani, pod pretpostavkom da želimo i dalje da nastavimo procese evropskog integrisanja BiH.
Pomenuli ste grupu od trinaest zemalja. Naravno, potrebna je podrška. Veoma je dragocjena podrška bilo koje zemlje članice, bilo kojoj zemlji koja je aspirant. Međutim, Zapadni Balkan ili BiH su konstantno na agendi nekih zemalja članica, koje su blagonaklone u smislu podsticanja dodjele, prije svega kandidatskog statusa. Riječ je o jednoj grupaciji zemalja, da ih sada ne nabrajam, među njima su i zemlje koje ste identifikovali u toj grupi. Tu su i druge zemlje, koje su veoma uticajne i moćne članice EU, koje imaju drugačiju poziciju i takav konsenzus, u principu, se postiže veoma teško.
Da bismo i te zemlje, koje su prije svega snažni oponenti, prije svega procesa proširenja a naročito protiv proširenja na Zapadni Balkan, pridobili na svoju stranu, u slučaju BiH, potrebno je mnogo aktivnosti, ne samo u komunikaciji sa tim zemljama na domaćem terenu.
RSE: Smatrate li da su tačne izjave kako je u ovom trenutku Francuska možda najveća kočnica zemljama Zapadnog Balkana, odnosno čak i proširenju EU, jer uslovljava potpuno nove izmjene unutar EU?
Davidović: Moguće je da takav, eventualno iskazan stav, Francuska zasniva na nečemu drugom. Prije svega, ne radi se o tome da Francuska ima nešto eksplicitno protiv proširenja EU, a pogotovo ne protiv proširenja na zemlje Zapadnog Balkana. Međutim, zvaničan stav Francuske je, pod broj jedan, pospremanje svih tegoba i teškoća koje su se pojavile u funkcionisanju same EU. Francuska je daleko više fokusirana na pospremanje po kući, da bi se nakon toga otvorila vrata i pogledalo ko je u dvorištu. Francuzi su to veoma jasno i rekli. Prema tome, nije to nikakva skrivena agenda. Jasno je to rekao i gospodin Makron – Prvo EU, a zatim ćemo se pozabaviti proširenjem.
RSE: Iako je BiH počela među prvima proces pristupanja EU, prije susjeda, i Srbije i Hrvatske i Crne Gore, danas je na začelju. Kada uopšte, po Vašoj procjeni, bi se moglo desiti da BiH počne ili otpočne pregovore o pristupanju EU?
Davidović: Sami ste spomenuli da smo bili na čelu tog procesa. Crna Gora je nakon nas otpočela pregovore, u momentu kada smo izvodili prvu rundu. Bili smo jednu rundu ispred Srbije. To je bilo doba političkog entuzijazma, prije svega, i podrške svih političkih zajednica, mimo masivne podrške javnosti, samom procesu pregovaranja i pristupanja. Volja je bila zaista izrazita i veoma snažna.
Naravno, nikada ne možete očekivati u politici nikakvu iskrenost, bar ne na našem prostoru i na našem terenu, na to smo se već navikli i to dobro znamo. Ali, ako nema iskrenosti, moglo bi da se dogodi, makar principijelan stav, da znamo šta nam je interes, a zatim neka kolika-tolika dosljednost u realizaciji tog stava, u slučaju daljeg kretanja nakon okončanja pregovora i nakon seta prvih uslova, koje smo dobili. Politička zajednica i politički faktori, relevantni za taj proces, nisu pokazivali ni takav interes, ni takvu dosljednost, što je kulminiralo u posljednjim godinama povodom uslova o preuzimanju u pravni sistem odredaba presude Sejdić – Finci.
‘Kada se takav entuzijazam (za EU) vrati u političku zajednicu, kada to postane iskren stav, onda će se taj proces (EU integracije) ubrzati.’
Kada se takav entuzijazam vrati u političku zajednicu, kada to postane iskren stav, ako to postane stvarni i suštinski interes političkih lidera, onda će se taj proces ubrzati. Koliko je izvjesno očekivati takav stav i koliko je moguće očekivati takvu promjenu u taboru političkih lidera, ako sudimo po onome što danas rade, čini mi se da ćemo se poprilično načekati.
Istini za volju, niko od njih nije negirao opredijeljenost za evropske integracije. Ali, zašto je onda propala reformska agenda i to smo kao i set mnogih drugih dokumenata svi prihvatili, uz glamurozne komentare, velike skupove, elegantne fotografije. Nakon svega toga smo povukli crtu i upisali jednu veliku nulu, kao konačan rezultat.
Kod nas se uporno nešto dešava u imaginarnom stavu, a u realnom kretanju, ka tome što bi trebalo da nam je cilj, a smatram da nam je EU i dalje cilj, ma kako to neko osporavao, teško je reći da li se tako nešto može dogoditi.
Činjenica koja otežava, racionalno formulisana, glasi ovako. U momentu kada bismo zaista, sa punom voljom, iskrenom namjerom i dosljednim stavom, krenuli u realizaciju uslova, koji su nam postavljeni, ukoliko bismo na vrijeme dobili status kandidata, pa zatim bezbolno i bez teškoća otvorili proces pregovora, onda bi, pod takvim pretpostavkama, jednog lijepog političkog ili društvenog horoskopa, mogli da govorimo o sljedećem – riječ je o generacijskom procesu, dužem nego što možemo i pretpostaviti. U najboljem slučaju, ako bismo išli u kretanju ka tom smjeru, bez ikakvih zastoja i blokada i pod veoma blagonaklonim stavom evropskih foruma i prije svega moćnih zemalja članica, to bi nam uzelo najmanje petnaest godina.
To nije pesimizam. Riječ je o realnosti, riječ je o procesu koji toliko traje. Bio bih veoma srećan da se nađem u tom procesu i dam svoj doprinos, ako bih znao da se to može završiti za pet godina. Bojim se da bi to bila lijepa formulacija, koja u suštini ne znači u realnosti baš ništa.
