Ipak, Draško Stanivuković (27) je sve, samo ne običan besposleni balkanski mladić.
Prvo, on nije nimalo besposlen. Njegovi mladi i energični saradnici prizanju da teško prate Draškov tempo, jer je on uvijek u „petoj brzini“, od ranog jutra do kasno u noć.
Drugo, on nije nimalo siromašan. Vila u kojoj živi s roditeljima sinonim je za luksuz, a u porodično bogatstvo, sticano generacijama, broji se, vjerovatno, milionima eura.
I jedno i drugo je, bez sumnje, doprinijelo političkom uspjehu Draška Stanivukovića. Ovaj „student u ostavci“ je osvojio nevjerovatnih 52.369 glasova i do nogu potukao Igora Radojičića, favorizovanog kandidata vladajućeg SNSD.
Nikad nije krio ko je
Tako je postao regionalna politička zvijezda: najmlađi gradonačelnik u istoriji Banjaluke i prvi političar koji je, nakon 20 godina, “pobijedio Milorada Dodika”. I bogataški sin kojeg su, definitivno, zavoljeli i siromasi.
U naselju Petrićevac, u idiličnoj ulici gdje je odrastao, oduševljeno ga pozdravljaju komšinice sa cekerima, taksisti, komunalci koji odvoze smeće. Sa svakim od njih zastane i popriča.
– Nikad ja nisam krio ko sam, gdje i kako živim i nikad nisam smatrao da zbog toga vrijedim više od bilo kojeg surađanina – kaže mladi gradonačelnik za “Srpskainfo” dok obilazimo vilu Stanivukovića, u kojoj su beogradske folk zvijezde snimale spotove, a zaljubljeni parovi iz Banjaluke vjenčanja i vjeridbe.
Od ogromnog konferencijsko-svečarskog stola, sve sa binom, do ograda na stepeništima, porodične trpezarije od hrastovine teške 800 kilograma, spavaćih soba… sve je okićeno pozlaćenim duborezima. Izuzetak je sauna, u kojoj miruju Draškove pancerice. Jer, Draško skija. I igra stoni tenis, i vježba borilačke veštine, i vozi bicikl, i uči jahanje i… čita.
Biblioteka u potkrovlju je, tvrdi, njegovo omiljeno mjesto u ovoj, kako je on zove, “novoj kući”.
– Eto, vidjeli ste, idemo sad kod moje bake, tu u komšiluku. Baka je glavni lik u priči. Odrastao sam kod nje, u staroj kući. Ovdje živim tek godinu dana – kaže domaćin.
Baka Gospava – Gospa Stanivuković (80), rođena Vukelić, energična starica porijeklom s Manjače, loži vatru u šporetu, kuha i – savjetuje. Za njenim stolom se donose mnoge porodične odluke, pa i one poslovne i političke.
S vrata grdi unuka gradonačelnika, što je dan ranije doručkovao tek kad je bilo vrijeme večeri, a palačinke se ohladile. Ona je živi dokaz da je samo Čak Noris uspio da ubijedi baku da nije gladan, piše “Srpskainfo”.
– Baka hrani sve nas. Ni mojoj majci ne da da kuha. Na doručku se smjenjujemo, kad ko stigne, ali u pet popodne svi se okupljamo kod bake na ručku. Naravno, kad smo u Banjaluci – priča Draško.
Devetoro za stolom
Baka Gospa, koja u jednostavnoj toploj kuhinji dočekuje unuka i njegove goste domaćim šniclama i čvarcima, značajno klima glavom.
Za tim stolom se, dakle, kad su svi na broju, okupi njih devetoro: Draško, njegov djeda Gordan, otac Dragan, majka Svjetlana, brat Goran, te bratova supruga Nataša i njihova djeca, bakini praunučići, Elena i Nikola. U vrijeme naše posjete niko od njih nijih nije bio ni u novoj ni u staroj kući. Obaveze.
– Šta im fali da jedu kod mene? Što da kuhaju, imaju oni svoja posla. A mogu čuti i koju pametnu – veli baka Gospa.
Biznis
Osim Draška, koji se dao u politiku, svi članovi porodice se bave biznisom. Draškov otac Dragan je bio vlasnik prvog privatnog salona automobila u BiH, radio je s „Telekomom“, a i danas se „bavi elektronikom“. Majka Svjetlana već 30 godina trguje autodijelovima. Gradonačelnikov brat i snaha imaju firmu za posredovanje u trgovini.
– Pitaju me za savjet i ja im rečem šta imam, bez pardona. Svašta sam ja u životu čula i naučila, znam s ljudima. Moj otac Milan Vukelić, zvani Džokić, bio je trgovac stokom. Svu ovu zemlju, na kojoj su, u ovoj ulici, sagradili kuće naši rođaci, on je kupio. Ovo je moja očevina – kaže baka za Srpskainfo.
Za savjet joj se nerijetko, kaže, obrati i njen nećak i komšija, Nikola Vukelić, koji Drašku dođe, što bi se u ovim krajevima reklo, „nerođeni stric“. Nikola Vukelić je vlasnik kompanije „Agroimpeks“, kompleksa voćnjaka i fabrike alkoholnih pića „Prijedorčanka“. Godinama je bio „dobar s Dodikom“. Ali u posljednjih desetak godina više nije dobar s Dodikom. Priča se da nije jedini.
– I Nikola je odrastao kod mene, u ovoj kuhinji. Neki su čak mislili da sam mu ja mama, a ne tetka. Sluša me i on, nego šta – kaže baka Gospa.
Kad će se oženiti
Sluša je, kaže, i Draško, kad zapne nešto oko politike, ali neće da je posluša kad su u pitanju bitnije stvari. Neće da se ženi, a i fakultet je zapustio, Bog zna kad je položio posljednji ispit. A te su stvari u životu ipak najbitnije, kaže baka Gospa.
Draško svečano obećava da će se oženiti “do kraja mandata”, ali baka nepovjerljivo odmahuje glavom, u stilu “političar je to”!
– Uvijek je on znao istjerati svoje. Kad je bio mali, satrao me, nigdje nije imao mira. A putovali smo puno, išao je sa mnom na ljetovanje u Tunis, Egipat, Grčku, Tursku. Kad je kao dijete slavio rođendane, dođe mu 30 djece. Kad je slomio nogu, morala sam ga nositi na ulicu da vidi djecu. Uvijek je bio glavni, uvijek je skupljao djecu oko sebe i sva su ga djeca slušala – kaže baka i otvara porodični album.
Uvijek protiv nepravde
Uz stare fotografije, nižu se sjećanja. Kako je Draško, kad je bio mali, tek je krenuo u školu, organizovao dječje proteste ispred kuće komšije, koji se žalio da su klinci glasni i tjerao ih kad se igraju. Pa je došla policija, a on bježao od patrole.
Baš kao što će ga, godinama kasnije, policija progoniti zbog učešća u protestima grupe „Pravda za Davida“, organizovanih zbog ubistva banjalučkog studenta Davida Dragičevića.
Baka podsjeća kako se Draško, ili kako ga ona zove Dado, još u osnovnoj školi uvijek bunio protiv nepravde. I kako se „nikad nije pravio važan“, iako je znao da je jedan njegov pradjeda, iz loze Stanivukovića, bio predsjednik opštine u Čelincu, a drugi pradjeda, iz loze Vukelića, u naselje dovezao prvog „mercedesa“.
Nije da se ti Stanivukovići i Vukelići nešto ističu, nego eto, čisto da se zna…
DAN POČINJE ODLASKOM NA GROB POGINULOM SINU
Draško Stanivuković je ime dobio po svom stricu, jedinom bratu njegovog oca, koji je kao borac Vojske Republike Srpske, poginuo u ratu 1992. godine.
Od tada njegova baka Gospava, svaki dan, bez izuzetka, počinje posjetom sinovom grobu. Ustaje rano i ide na groblje, a tek potom slijedi jutarnja kafa i pripremanje doručka za porodicu.
