Pišu i da tamo gdje politika ne igra ulogu, suživot etničkih grupa funkcionira jako dobro.
Bosna i Hercegovina je ponovo postala zanimljiva međunarodnoj zajednici nakon što je srpski nacionalistički lider Milorad Dodik u petak prošle sedmice u Parlamentu srpskog dijela države uspio progurati zakonski paket o izdvajanju “Republike Srpske” iz Bosne i Hercegovine, dovodeći u pitanje postojanje države, piše DW.
I hrvatski nacionalni lider Dragan Čović nastoji da kroz državni parlament progura Izborni zakon, čiji je cilj urušavanje drugog dijela države, bošnjačko-hrvatske Federacije.
Treći entitet
Hrvati žele etablirati sopstveni treći entitet u državi i na taj način dovesti do dalje etnonacionalističke podjele zemlje, piše novinar Erich Rathfelder u berlinskom Tageszeitungu (TAZ).
“Na sve to bi morao reagirati 64-godišnji visoki predstavnik Christian Schmidt. Jer je njegov ured osnovan da nadgleda i implementira Dejtonski mirovni sporazum, kojim je okončan rat u Bosni 1992-1995. Formalno, on ima moć da smijeni političare koji krše duh Dejtona. Ali, je li to zaista opcija?”, pita se njemački novinar.
Kolika je Schmidtova moć?
Schmidt ne posjeduje moć, koju su imali njegovi prethodnici, ističe autor teksta i dodaje da Britanac Paddy Ashdown, koji je vršio ovu funkciju od 2001. do 2006. godine, ne bi oklijevao da pošalje međunarodne policijske snage u Banju Luku ili Mostar da uhapse nacionaliste poput Dodika.
“Schmidt nema na raspolaganju međunarodne policijske snage niti ima podršku hiljada vojnika NATO-a ili Eufora koju je tada imao Ashdown. On može samo apelirati, pozivati se i insistirati na zakonima i tražiti da se poštuje Ustava.”
Dodatni Schmidtov balast, kako se pojašnjava u tekstu TAZ-a, je što misija EU u toj zemlji slijedi sopstvenu agendu i ignorira visokog predstavnika.
Ashdown i njegov nasljednik Christian Schwarz-Schilling bili su “visoki predstavnici” i istovremeno su bili šefovi misije EU-a. Te dvije institucije su sada razdvojene i budući da je bosanski problem u prijestolnicama EU-a više od deset godina zanemarivan – sve dok je situacija bila mirna, nije bilo potrebe za brigu o Bosni – misija EU-a je vodila svoj sopstveni život.
Uloga Sattlera
Sadašnji šef Misije EU-a u BiH, Austrijanac Johann Sattler, godinama posreduje u netransparentnim pregovorima između nacionalista, poput onih o kontroverznom Izbornom zakonu u Mostaru. Zbog toga što je Misija EU uvijek iznova izlazila u susret Dodiku i Čoviću, oni su svoju politiku uspjeli radikalizirati, piše TAZ.
Čak šta više, piše TAZ, Angelina Eichhorst, izaslanica EU-a iz predstavnica Evropske službe za vanjske poslove i američki diplomata Matthew Palmer, koga je još imenovao Donald Trump, izvršili su pritisak na političke stranke u Sarajevu da popuste pred zahtjevima nacionalista.
Schmidt se ne izjašnjava o Misiji EU-a u BiH.
Tek se iz njegovog držanja može zaključiti da mu je ta tema neugodna, piše autor teksta i potom zaključuje:
“Ako ništa drugo, bar se EU-konferencija ministara vanjskih poslova izjasnila protiv podjele Bosne i Hercegovine i pozivala na implementaciju 14 prioriteta EU – plana kojim se zemlja treba integrirati u EU.
Ministrica vanjskih poslova Njemačke Annalena Baerbock (Zeleni) je na tom sastanku pozvala na uvođenje sankcija Dodiku. A prijedlog Hrvatske da podrži Čovićev Izborni zakon u BiH nije uključen u donesenu rezoluciju. Schmidt time može biti zadovoljan.”
Svakodnevica iznad etničkih podjela
Švicarski dnevnik Neue Zürcher Zeitung (NZZ) donosi priču o suživotu i podjelama u bh. društvu, koje ilustrira primjerom Gimnazije u Travniku.
“U ovoj obrazovnoj ustanovi, piše autor NZZ-a, postoje dva nastavna plana, jedan za učenike Bošnjake, a drugi za Hrvate. … Ono što se dešava na malom primjeru travničke Gimnazije, očito je i na najvećem državnom nivou.
Državno predsjedništvo čine tri predstavnika: jedan etnički Srbin, Hrvat i Bošnjak. U ovoj instituciji države se odluke i reforme često blokiraju.
Tako je podijeljena travnička Gimnazija tek samo jedan od mnogih primjera podjele među etničkim grupama, još uvijek vidljivih u državama nastalim nakon razarajućih ratova u bivšoj Jugoslaviji”, piše NZZ.
Povod za tekst NZZ-a je bila knjiga Cyrilla Stiegera «Moć etničkog» u kojoj autor pokušava odgovoriti na pitanje: Kako danas funkcionira suživot ljudi vizavi etničkih podjela?
Stieger je naime, kako se navodi, tokom tri decenije radio kao urednik i balkanski dopisnik NZZ-a, izvještavao iz BiH, Hrvatske i sa Kosova i to još od 1990-ih godina tokom ratova koji su doveli do raspada Jugoslavije.
On u svojoj knijzi ukazuje na činjenicu da tamo gdje politika ne Igra ulogu, suživot etničkih grupa funkcionira prilično dobro: “Bošnjaci, Hrvati i Srbi zajedno igraju u bosanskoj fudbalskoj reprezentaciji. Iako je centralni most u Mitrovici zatvoren za saobraćaj, samo nekoliko stotina metara dalje nalazi se drugi most koji mnogi Srbi sa sjevera Kosova koriste kako bi otišli u kupovinu u albanski dio grada. …
Zabrinutost za stvarne, apolitične probleme, ujedinjuje etničke grupe u regionu: mahom zapušten zdravstveni sistem, potraga za sigurnim poslom ili veliko zagađenja vazduha.”
Nacionalisti u usponu
U centru Stiegerova interesovanja su ljudi i njihovi životi kroz koje pokazuje da se pragmatično djelovanje građanki i građana regiona uvijek iznova može suprotstaviti “snazi etničkog”. No, od svakodnevnog pragmatizma do istinskog pomirenja je dug put, navodi švicarski dnevnik Stiegerove zaključke.
“Mladi koji nisu iskusili rat odrastaju sa vrlo nediferenciranim historijskim udžbenicima, koje oblikuju i njihov pogled na sadašnjost. To žele i promoviraju etnonacionalni političari koji nikada nisu nestali i koji su čak posljednjih godina u usponu.”
Na kraju teksta se navodi i da je početkom novog milenija u zemljama regiona postojala velika nada da će se uskoro pridružiti Evropskoj uniji, ali da se ta želja ispunila samo Sloveniji i Hrvatskoj.
Napominje se i da je Zapadni Balkan dugo bio izvan fokusa zapadnoevropske pažnje, što istim tim nacionalističkim političarima odgovara, jer njihovi projekti postaju sve privlačniji što je atraktivnost EU-a slabija.
Čak se i promjena granica prema etničkim kriterijima opet razmatra i to prilično otvoreno. Evropi bi bilo dobro da posveti više pažnje svom jugoistočnom dijelu, zaključuje se u tekstu NZZ-a.
