“Prijašnjih godina svaki iole veći hotelski objekt tražio je uoči sezone po 20 sobarica i pet spremačica. Manji objekti tražili su samo spremačice, koje su održavale i sobe i zajedničke prostore.
Ove godine smo jako rijetko imali takve zahtjeve, a na terenu vidimo da su ta mjesta uvelike zauzeta radnom snagom upravo iz azijskih zemalja. Niklo je jako puno agencija koje zapravo ne posreduju u zapošljavanju, nego turističke kompanije radnike od njih uzimaju u pod najam, a radi se o ljudima koji su uglavnom došli u Hrvatsku raditi cijelu godinu i nakon sezone će ih im agencija tražiti drugi posao.
Osim toga, plaća sobarice na Jadranu se kreće od 900 do 1.200 eura (od 1.800 do 2.400 KM), ovisi o broju radnih sati i imaju li u sedmici slobodan dan, a devetstotinjak eura je novac za koji se judima iz Hrvatske ne isplati ići na sezonu”, iskustvo je Nataše Kačar, vlasnice agencije za zapošljavanje.
Ukupno, hrvatski turizam ove će godine zaposliti pedesetak hiljada stranih radnika. Među njima, naravno, osim sobarica i pomoćne radnike u kuhinji, deficitarne pekare i slastičare, te nešto chefova, sushi ili wok majstora i slično, piše Večenji.
“Uoči sezone se po običaju najviše tražilo kuhare i konobare, piza majstore, šefove kuhinja, ali i zaposlenike za poslove kadrovskih službi, marketing i slično. Plaće ovise o tome koliko se radi. Konobarske su, recimo, 1.200 do 1.500 eura (2.400 do 3.000 KM), ali ako konobar ima iskustvo, poznaje vina, zna filetirati ribu, govori stane jezike može zaraditi i 1.800 do 2.000 eura (3.600 i 4.000 KM). Samostalni kuhar, pak, mjesečno zarađuje 2.000 do 2.500 eura (4.000 do 5.000), a ako je voditelj kuhinje i 2.500 do 3.500 eura (5.000 do 7.000 KM).
Ali, ponavljam, sve ovisi o vrsti objekta. U hotelu će možda mjesečno zarađivati manje, ali imat će osmosatno radno vrijeme, slobodan dan u sedmici, a i duže će raditi nego u većini sezonskih objekata od kojih se neki zatvore već u septembru”, kaže N. Kačar.
Trend da su se mnogi poslodavci u turizmu, u potrazi za radnom snagom nižih kvalifikacija, a onda i najslabije plaćenom, okrenuli azijskim zemljama potvrđuje i Marina Perić, također vlasnica agencija za posredovanju pri zapošljavanju.
“Apsolutno smo to uočili. Mnogima se uvoz jeftine radne snage na prvi pogled učini kao isplativo rješenje, ali na kraju, s obzirom na produktivnost, ponekad ispadne i skuplje. Bude slučajeva da se u ulozi sobarice ili pomoćnog radnika u kuhinji nađe neko ko je dotad radio samo na poljoprivrednim poslovima, kaže Marina Perić i napominje da agencije za posredovanje u zapošljavanju ili ustupanje radnika niču kao gljive poslije kiše.
“Nema nikakve kontrole, tog se posla može prihvatiti svako, a čujemo da neke i od samog radnika, umjesto isključivo od poslodavca, uzimaju naknadu ili ih čak zakidaju svaki mjesec isplaćujući im zakonski obavezan minimalac. Nerijetko prema poslodavcima idu s nerealno niskim cijenama od 200-300, pa čak i samo sto eura po radniku. To je već znak za uzbunu. Da bi se posao posredovanja odradio kvalitetno, po propisu, trošak po zaposleniku teško može biti ispod 400 – 500 eura”, upozorava M. Perić, koja ima i jednu dobru vijest.
“Zadnjih godinu dana uočavamo blagi trend povratka naših ljudi koji su iselili u Irsku, Njemačku, Englesku… , a radi se uglavnom o ljudima koji imaju specijalistička znanja ili rukovodeće kompetencije. I to upravo iz turizma te trgovine.”
