Dragan Paravinja odslužio je dvije trećine od 20 godina zatvora za ubistvo Antonije Bilić, 17-godišnje maturantkinje Trgovačke škole.
Izvjesno je da će zatražiti puštanje na slobodu, no malo je vjerovatno da će hrvatski sud njegovom zahtjevu i udovoljiti, s obzirom na težinu počinjenog krivičnog djela.
Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je 2017. presudu da se Dragan Paravinja, proglašen krivim za pokušaj silovanja i ubistvo Antonije Bilić, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 20 godina. Paravinji će se u uračunati vrijeme provedeno u pritvoru i istražnom zatvoru od 18. jula 2002. do 14. avgusta 2002. i od 26. juna 2011. godine nadalje, stoji u presudi Vrhovnog suda, koji je ovim prepolovio prvostepenu presudu od zakonski maksimalnih 40 godina, prenosi Express.
Podsjetimo, Antonia Bilić posljednji put je viđena na Čikolskome mostu 7. juna 2011. a njeno tijelo pronađeno je godinu i tri mjeseca nakon njenog nestanka, 28. novembra 2012. godine na parkiralištu kraj državne ceste D-23 u selu Modruš kraj Josipdola, blizu mjesta gdje je 7. juna u 15.40 posljednji put lociran signal njenog mobitela. DNA analizom potvrđeno je da posmrtni ostaci pripadaju djevojci iz sela Kričke kraj Drniša.
“Molim vas, kažite mojoj ženi i sinovima da je nisam silovao”, kazao je Dragan Paravinja policajcima tokom ispitivanja u Banjaluci gdje je uhapšen 26. juna 2011. Na njihova pitanja odgovarao je u prisustvu dvojice advokata prilično spremno, kao da je već unaprijed pripremio sve odgovore.
Teško ubistvo Drnišanke Antonije Bilić priznao im je, objasnio što je učinio s tijelom tvrdeći kako on nije silovatelj.
“Na putu prema Zagrebu, na raskrižju puteva Split – Drniš, Drniš – Šibenik, pored puta sa svoje lijeve strane primijetio sam djevojku koja je stopirala u suprotnom smjeru. Primijetio sam da je bila lijepa, crne duže kose i da je na sebi imala farmerice i majicu, ne mogu se sjetiti koje boje, dok je o ramenu držala žensku torbu”, ispričao je Paravinja policajcima kako je sreo nesretnu djevojku. “Hoćeš li sa mnom za Zagreb?”, dobacio joj je kroz prozor.
Djevojka mu je odgovorila da hoće u Split, nakon čega je produžio pedesetak metara dalje, okrenuo vozilo i vratio se k Antoniji. Ušla je u kamion te su započeli neobavezan razgovor, tokom kojeg joj se, priznao je, nabacivao. Policajcima je objasnio kako je zaustavio kamion jer je zapravo želio preći na stranu djevojčina sjedišta. Antoniju je njegova nakana uzrujala pa ju je, rekao je, pokušao smiriti. Tvrdio je da joj je zbog toga i nudio da izađe iz kamiona.
Djevojka je odbila poziv pa je Paravinja s njene strane ušao u kamion. Antonia je u tom trenutku, kazao je, bezuspješno pokušavala otvoriti vozačeva vrata kako bi pobjegla. Nažalost, nije uspjela.
“Počela je da me psuje i vrijeđa. Uspjela me nekoliko puta odgurnuti nogom od sebe. U jednom je trenutku pokušala da izađe iz kabine pored mene i dalje me glasno psujući. U tom sam trenutku izgubio živce”, ispričao je Paravinja svoju verziju zločina.
To je bio trenutak kad je ubio djevojku. Kazao je da čitavo vrijeme nije bio pri sebi i da se ne sjeća je li kasnije upalio kamion ili je on čitavo vrijeme radio. Nastavio je voziti prema Solinu te se ubrzo okrenuo i krenuo voziti u smjeru Zagreba. Tokom vožnje se, priznao je, opet zaustavio kako bi tijelo djevojke stavio na krevet iza sjedišta u kabini. Nastavio je vožnju.
“Nakon što sam djevojku prebacio na stražnje sjedište, krećem od Drniša prema Kistanju. Na toj dionici, na jednom od tri mosta na rijeci Krki, mahinalno sam zaustavio kamion te sam ušao na mjesto suvozača odakle sam iznio djevojku te je ponio prema ogradi mosta. Ograda je bila izuzetno niska pa sam djevojku samo spustio iza ograde, dok nisam bio siguran da je tijelo otišlo u vodu ili se zaustavilo negdje na obali. Ne mogu se sjetiti koliko je sati tada bilo. Nakon toga sam nastavio vožnju”, opisao je policajcima na koji se način riješio tijela žrtve.
Nastavio je vožnju prema Ogulinu.
“Na jednom od odmorišta, čijeg se imena ne mogu sjetiti, zaustavio sam kamion i u jedan od kontejnera odbacio djevojčinu torbu. Torbu nisam otvarao niti sam se zanimao za njen sadržaj, a želim i da napomenem da nisam ni znao kako se djevojka zvala niti se mogu sjetiti je li se predstavila”, kazao je Paravinja.
Nakon dolaska u Ogulin, nastavio je pripovijedati, vraćao se u Split.
“Ponovo sam se uputio u Split, nakon čega dolazim svojoj kući. Presvukao sam garderobu koju sam imao na sebi, a nisam siguran šta sam od garderobe tog dana imao na sebi. Obično radim ili u farmericama ili u crnoj trenirci i majici kratkih rukava s natpisom firme u kojoj sam prije radio”, kazao je policajcima.
Inače, tokom iznošenja obrane, Paravinja je policajcima nacrtao skicu mjesta na kojem je navodno djevojčino tijelo bacio u rijeku. No policiju je navodio na pogrešan trag. Godinu i tri mjeseca nakon Antonijinog nestanka, u novembru 2012. njeni posmrtni ostaci, od tijela je ostao samo kostur, pronađeni su u zaseoku Fulaja kod sela Modruš, na proširenju za kamione. Pronašli su ih mještani Miran Rendulić i Veljko Dadasović. Proširenje na kojem su našli kostur bilo je pretvoreno u obično smetlište.
“Nakon obdukcije u jutarnjim satima dobili smo u laboratorij i naknadne uzorke i kosti N.N. osobe, a pravovremeno smo iz Centra za forenzična istraživanja, istraživanja i vještačenja Ivan Vučetić dobili nesporne uzorke članove obitelji i njihove genotipe, tj. elektroforegrame koje su kolege iz MUP-a napravili već u prethodnom toku postupka. Analizom genomske DNA uzorka kosti i zuba, moram reći i DNA kose no međutim detektirana količina DNA koja nije bila dovoljna da bi se dobio genotip iz kose, ali je uspješno dobiven iz uzorka kosti i zuba. Usporedbom tog genotipa nestale osobe i članova obitelj, gdje smo imali majku, oca i dvije sestre, došli smo do statističke vjerojatnosti od 99,99999999 posto da je N.N. osoba tražena kći Milke i Mile Bilić, te sestra Katarine i Ane Bilić. Tako da smo definitivno utvrdili da se radi o Antoniji Bilić”, rekao je Milovan Kubat, voditelj DNK laboratorija Zavoda za sudsku medicinu i dijagnostiku.
No uzrok smrti nisu uspjeli utvrditi.
“Temeljem kostiju koje smo dobili na analizu nismo uspjeli utvrditi nikakve ozljede i nikakve tragove koji bi upućivali na uzrok smrti što je kod ovakvih slučajeva moguće i često, pošto mi imamo iskustva s ovakvom vrstom obrade posmrtnih ostataka iz Domovinskog rata. No, u ovom slučaju ne znamo uzrok smrti na temelju obdukcije koju smo izvršili”, rekao je Strinović.
Paravinju su ispitivali i o pokušaju silovanja 25-godišnjakinje u Omišu.
“Ustopala me jedna atraktivna djevojka. Koliko se mogu sjetiti, imala je crnu dužu kosu i nakon ulaska u kamion bilo je intimnih razgovora i kontakata s njom. Ali nije htjela bilo kakav seksualni odnos”, kazao je Paravinja policajcima tokom ispitivanja koje je okončano tek poslije ponoći.
Iskaz je u junu 2011. objavio Večernji list.
