On je odjednom nestao, a onda se opet stvorio ispred mene. Gurao me je tom svojom jedinom rukom, i ja sam nekako stigla do obale – sjeća se mala Aleksandra. – Kada sam izašla iz vode i osvrnula se, na površini vode sam vidjela samo njegovu kosu. Potom je nestao u Dunavu. Moj deda Mile je umro da bih ja živjela, pišu Večernje novosti.
Oči dvanaestogodišnje Aleksandre Jovanović iz Belegiša pretvaraju se u dvije velike suze, dok priča kako je 11. augusta izgubila voljenog dedu Milorada Jovanovića (60). Kobnog dana, Mile, kako su ga komšije zvale, utopio se u Dunavu. Spasao je unuku, ali njemu spasa nije bilo!
– Kada sam isplivala na obalu, nije mi bilo dobro, vidjela sam neke ljude, oni su pozvali tatu, Hitnu pomoć i policiju – govori Aleksandra tiho, sa beskrajnom tugom u glasu.
– Deda je bio dobar, mnogo sam ga voljela, a i on mene…
Nesretni Milorad Jovanović bio je invalid, nije imao jednu ruku, ali je uprkos hendikepu od moćnog Dunava oteo unuku. Za sebe nije imao snage. Njegovo tijelo ronioci Žandarmerije pronašli su tek dan kasnije. A mještani Belegiša, gotovo pola godine poslije ove drame, još pričaju o njegovom podvigu!
– Kako su upali u duboku vodu, niko od nas ni danas ne zna da objasni – kaže njegov komšija Ilija. – Bio je dobar čovjek. To dokazuje i njegova žrtva. Neka počiva u miru!
– Žao mi je što se ovo dogodilo – dodaje njegov prijatelj Đorđe. – Pamtit ćemo ga po dobrom, bio je veseo, dobrodušan, čvrst… Uvijek bi se našao da pomogne onima kojima je pomoć bila potrebna. Zašto je sve tako moralo da bude, ni danas mi nije jasno,prenosi Crnahronika
