Nosio je plavu kapu ispod koje su virile kestenjaste oči. Pod münchenskim komadom neba, mladić je započeo svoju njemačku priču, prenosi “Fenix-magazin“.
“Osim rođaka u Hamburgu, u Njemačkoj nisam imao nikoga. Zvao me da dođem i budem kod njega dok se ne snađem, ali nisam htio ići tako daleko. Kad sam već odlučio otići u Njemačku, htio sam da to bude što bliže kući i porodici. Zato sam odabrao München.
Zapravo sam mislio otići u Austriju, ali tamo je veća procedura oko dokumentacije pa sam pomoslio “nije ni München toliko daleko”.
Uzeo sam u mikrokreditnoj organizaciji mali kredit, kako bih mogao platiti smještaj kojeg sam našao preko poznanika. Njemački mi je u govoru dobar, a kako sam tražio fizički posao, u pisanju u kojem sam lošiji, mi i nije bio potreban.
Cijena kreveta u sobi sa šest ljudi je iznosila 350 eura. Zajednička kupaonica je bila smještena na kraju hodnika. Bilo je to ljetno vrijeme, pa mi je osim svih pari cipela nas šestorice u sobi, dodatno smetalo što je ispod bio restoran i gosti su do kasno u noć bili bučni. Na to se teško priviknuti.
Naročito kada stojite u redu za tuš po pola sata, nakon ponekad i desetodnevnog rada. Imao sam cilj i odlučio sam (is)trpjeti! Htio sam raditi i zaraditi kako bih se s nekom ušteđevinom vratio kući i u našoj garaži pokrenuo mali posao.
Dani su prolazili, smjenjivala su se i godišnja doba, radio sam i subote i sve što se ponudilo mimo toga.
Na kraju mjeseca je to bila solidna zarada. Ona o kojoj sam sanjao u Hrvatskoj. Međutim, kad bih platio krevet 350 eura, hranio se svakodnevno vani, cigarete, poslao svojima da imaju… ne bi mi ostalo gotovo ništa za uštedjeti. U međuvremenu sam tražio apartman, kako bih barem troškove hrane umanjio pripremajući nešto za sebe, umjesto da se hranim u restoranima, pizzerijama i Mc Donald’su.
Kad sam uselio u apartman, moj brat i majka su me htjeli posjetiti. Radovao sam se njihovoj posjeti,a naročito majčinoj kuhinji koja mi je nedostajala.
Planirali su doći na petnaest dana, a ostali su evo već skoro dvije godine.
Brat je počeo raditi,a majka je čistila na crno. Nakon nekog vremena smo preselili u veći stan. Bilo je puno lakše s mojom i bratovom zaradom uz majčin povremeni posao čišćenja mogli smo dobro živjeti i uštedjeti. Majka je ta koja je najviše ostavljala ‘sa strane’, iako je najmanje zarađivala, znala je rasporediti svaki novčić.
Nakon svega, zaboravio sam na svoj prvobitni cilj i povratak (u svojoj garaži pokrenuti posao s novcem koji zaradim). Jednostavno svaka pomisao na to budila je i gorčinu. Pogotovo nakon što su majka i brat doselili.
Kada me pitate što mi najviše nedostaje iz domovine, mogao bih nabrojati puno toga. Ali, kad me uhvati nostalgija, ponovim samom sebi po sto puta ‘inati se Slavonijo zemljo moja….’
Tako je završio razgovor s još jednim djetetom Slavonije koje se ‘grije pod tuđim nebom’.
Više nisam vidjela plavu kapu i kestenjaste oči koje vire ispod nje već Dunav i ravnice koji isto uzdišu za svojom djecom,kao i oni za njima….
Inati se Slavonijo….
