Boško odnosno Božo nedavno je na kladionici dobio veliki dobitak, čak 300.000 kuna (cca. 40.000 eura), ali priča neće završiti time da je dobitak proslavio počastivši prijatelje. Učinio je vjerovatno i to, ali ono po čemu će ostati zapamćen jest da je osvojeni novac odlučio podijeliti onima kojima je u njegovom gradu i okolici najpotrebniji: bolesnoj djeci, starim prijateljima, domu za psihički oboljele… Vijest je još veća jer on sam živi skromno od invalidnine, uz pomoć svoje porodice, piše “RTL“.
Otišao je tako svom školskom prijatelju Mili kojeg nije vidio skoro 20 godina, a prvi mu je pao na pamet kada je osvojio zgoditak na kladionici. Boško nije odnio darove samo Mili nego i njegovim sustanarima u Centru za rehabilitaciju “Fra Ante Sekelez” u obližnjoj Vrlici (Hrvatska).
“Neće im značiti u nekakvom materijalnom smislu jer oni imaju sve potrebe osigurane, ali će im značiti sigurno u tom nekom ljudskom, društvenom smislu, da ih ljudi nisu zaboravili, da znaju da negdje žive i da se žele s njima družiti i radovati”, kazala je direktorica centra Ivana Klarić Kukuz.
Boško je dao i 50.000 kuna (cca. 6.500 eura) za petero bolesne djece od kojih su neka na liječenju u inostranstvu, neka na hemoterapiji.
Jedan od njih je Luka Matić, učenik sedmog razreda kojeg invaliditet ne sprječava ga da koševe pogađa iz prve. Da bi Luka to mogao, potrebne su mu ortoze koje mora mijenjati svakih godinu dana u Njemačkoj, što je za njegovu porodicu ogroman trošak. Stoga im je Boško odlučio pripomoći. Iznenađenje je bilo tim veće što dječak Luka otprije nije poznavao Boška.
Boško se prethodno savjetovao s predsjednikom Udruženja tjelesnih invalida hrvatskog grada Sinja Vojom Baraćem koji mu je rekao kojoj djeci je najpotrebnija pomoć.
“To nas je sve skupa oduševilo, ta njegova gesta. Najvjerovatnije je i njegova rodbina imala tu nekog uticaja, da on na taj način pomogne toj djeci, da im da dio novca koji je i njima potreban jer žive skromno. Ja znam cijelu njegovu porodicu. Nisu oni bogati pa da imaju, ali tim više se pokazuje njihova i njegova dobra gesta”, kazao je Barać.
A Boškov brat Mario opisao je osjećaj kada je porodica saznala za dobitak na kladionici.
“Svi smo se naježili. Nismo naučili baš na neki veliki novac. Sve što smo stekli bilo je radom. A u kući, vidite, još ništa nije gotovo”, kazao je Mario kome je Boško, baš kao i majci i sestrama, darovao dio osvojenog novca.
Porodici je platio završetak fasade kuće, a i sebi je ostavio nešto “sa strane” da više nikoga ne mora pitati za kafu. Njega pak najviše raduje zahvalnica Udruženja tjelesnih invalida Grada Sinja za donaciju koju im je dao.
