Godinama je radila loše plaćene poslove, nije mogla da priušti ni najosnovnije i gledala je kako joj vrijeme prolazi. A onda je odlučila kako joj je dosta svega: spakovala se i preselila u Njemačku. Tri godine kasnije tamo živi, radi, sretna je i ne planira da se vrati u svoju rodnu Hrvatsku.
Tako bi se ukratko mogle opisati tri posljednje godine života Marije Šimović (33) koja je do 2015. s roditeljima živjela u Pločama. Stalno je nešto radila, ali to su bili sezonski poslovi: bila je konobarica, čistila apartmane, brala mandarine, a bila je i sobarica na brodu. Na svim tim poslovima je situacija bila ista: plata mala, prekovremeni i rad vikendom neplaćeni, nikakva prava… Šutjela je i radila jer nije mogla ništa da učini.
– Sve vrijeme sam znala da treba nešto promijeniti, ali sam to odgađala. Nadala sam se da će biti bolje i da će se odjednom pojaviti neki posao koji ću moći da radim cijele godine. Nije to moralo da bude nešto fenomenalno, govorila sam samoj sebi, treba mi posao od kojeg mogu živjeti. No, to se nije dogodilo – sjeća se Marija vremena prije 2015. godine. Živela je s roditeljima. Plata koju bi zaradila tokom ljeta topila se zimi. Roditelji su joj penzioneri, tako da im nije bilo lako da preživljavaju.
A onda je Mariji bilo dosta. Upoznala je porodicu koja je živjela u gradiću nedaleko od Štutgarta. Oni su joj ponudili pomoć – mogla je prvo vrijeme besplatno da živi kod njih dok ne stane na noge.
– Te godine, tri mjeseca prije nego što sam otišla, na snagu je stupila odredba prema kojoj Hrvatima za rad u Njemačkoj više ne treba radna dozvola. Moja je velika prednost činjenica da savršeno govorim jezik jer sam kao mala s roditeljima živjela u Nemačkoj. Tri mjeseca nakon dolaska dobila sam prvi posao – priča Marija, koja je tada počela da radi u kafiću.
Bio je to posao kakav joj je u tom trenutku savršeno odgovarao – najbolji da upozna ljude u novoj sredini. To se i dogodilo: upoznala je prijatelje, ali i svoga sadašnjeg partnera Toma, s kojim živi.
– Nije mi bilo lako u prvo vrijeme. Kako bi i moglo biti kad sam iza sebe ostavila sve one koje sam poznavala i voljela? No, svi oni bili su mi po jer su znali da nema drugog rješenja. Nisam imala šta da izgubim: imala sam 30 godina, nisam bila udata niti sam imala djece ili bilo kakvih drugih obaveza – dodaje Marija koja je nakon nekoliko mjeseci dala otkaz u kafiću.
Nakon toga je radila u lokalnom bioskopu, potom kao dostavljačica za jednu kurirsku kompaniju, a sada je vozač putnika za jednu ustanovu.
– Meni je na svim tim poslovima bilo dobro. U jednom slučaju bila sam zaposlena na određeno, pa sam nakon isteka ugovora morala tražiti drugi posao. Drugi sam put htjela veću platu, pa sam tražila nešto novo. Ovdje je dobro to što čovjek, kad odluči naći novi posao, nema nekih velikih problema. Ja hoću da radim i zato sam bez problema našla posao – ističe Marija i dodaje kako je bruto satnica tih poslova bila od 10 do 14 eura, dok je za dostavu imala 19 eura.
Slobodna je bila vikendima i praznicima. Ako je radila te dane, za njih je bila plaćenija. Subota je donosila 25 posto više na njenu satnicu, a nedelja i noćni rad 50 posto. Neoporezivo, kaže i dodaje kako onima koji žele da dođu da rade u Njemačku savjetuje da nauče jezik.
– Da, nedostaju mi roditelji i najbolja prijateljica, koja živi u Zagrebu, no redovno se čujemo i vidimo. Mislim da bi i njima bilo najbolje da dođu ovdje, ali oni to ne žele. Za mene više nema povratka: planiram da posjećujem ljude koje volim u Hrvatskoj, ali se tamo ne vraćam. Za mene tamo nema ničega. Evo, iskreno: to što je Njemačka kao zemlja napravila za mene, Hrvatska nikad nije – zaključuje Marija, prenosi “Jutarnji“.
