Zvuči kao početak nekog dobrog vica, ali, nažalost, ovaj tekst nije humoristične prirode. Ovaj tekst je samo jedan realan prikaz životnih teškoća sa kojima se suočava svako ko se odlučio na veliki korak, preseljenje u inostranstvo. Odlazak iz svega što mu je dobro poznato i blisko u veliku nepoznanicu, noružan velikim očekivanjima.
Iz Bosne sam se odselila prije nešto više od 7 godina, vođena samo jednom idejom – da želim život u uređenoj državi, gdje se poštuju osnovna prava građana i gdje ti ne treba veza da odeš kod doktora i dobiješ posao. Nikakva muka me nije natjerala da odem, imala sam porodicu, prijatelje, dobar posao, stan, putovanja za koja mi pasoš nije predstavljao problem kao većini građana BiH (jedan od rijetkih luksuza statusa izbjeglice). Sve je bilo u savršenom redu, osim zemlje u kojoj sam živjela i koja mi je konstantno davala osjećaj da tonem i da se gušim. Bez obzira na to kako dobro sam uspjela da organizujem svoj život i svoj mali svijet u toj neorganizovanoj državi, nisam se mogla dobro osjećati kad bih se osvrnula oko sebe i gledala veliki broj ljudi koji nisu imali tu sreću da se snađu u haosu koji ih okružuje i urede si dobar život.
Gušio me je i osjećaj da stojim u mjestu, da mi se ništa ne dešava, da ne stičem nova znanja, da nemam izazova, da ne rastem, da sve kod nas dolazi sa nekim zakašnjenjem.
Odluka je pala, nakon uspješne misije nalaženja posla u Ljubljani, spakovala sam svoj život u par kofera, pozdravila se sa svima i otisnula u novu životnu avanturu.
U Sloveniji nisam imala nikoga, ni rodbinu, ni prijatelje, nisam znala jezik i, iskreno rečeno, prihvatila sam posao na jeziku koji ne govorim. Sada bi, da je ova priča film, u pozadini svirala alarmantna muzika, koja je doduše svirala u mojoj glavi neprestano prvih par mjeseci života u Sloveniji.
Život u Sloveniji za jednog stranca, a posebno Bosanca, nije nimalo lak. Ukoliko želite biti prihvaćeni, nužno je: naučiti jezik što prije, što bolje i sa što manje balkanskog naglaska. Trebaće vam 3 do 6 mjeseci da počnete da izgovarate jednostavne rečenice i da razumijete jezik. Nakon godinu dana bi jezik tebao biti savladan na nivou mogućnosti obavljanja posla isključivo na slovenačkom jeziku, bez pomoći maternjeg jezika, kojeg većina Slovenaca jako dobro razumije. Bez ozbira koliko dobro govore i razumiju srpsko-hrvatski jezik, neće vas nikada prihvatiti ukoliko ne pokažete volju za učenje slovenačkog i poštovanje njihovog jezika i kulture uopšte. Osim jezika, moraćete se dokazivati na svim poljima i biti najbolja verzija sebe koju znate, a dokazati se i biti prihvaćen nije lak zadatak u Sloveniji, stoga prionite na posao.
Nemojte me pogrešno shvatiti, Slovenci su generalno dobar, vrijedan i pošten narod, istina da im je potrebno malo više vremena da se otvore i da vas prihvate kao prijatelja, ali kad se to desi, vaši su za čitav život.
Život u glavnom gradu je jako skup u odnosu na primanja. U manjim gradovima je situacija mnogo bolja i život dosta jeftiniji. U Ljubljani za garsonjeru trebate izdvojiti 400 EUR, plus troškove, ukoliko se radi o centru, odnosno 350 EUR van centra (prevoz mjesečno iznosi 37 EUR tako da nekako izađe na isto).
Za troškove struje, vode, održavanja stana i grijanja trebate još cca 100 EUR; internet 40, mobilni telefon 20, tako da brzo dođete na sumu od 550 do 600 EUR samo za troškove života. Hrana, ukoliko je kupujete u velikim supermarketima poput Hofera i Lidla je isto ako ne i malo jeftinija nego u Banjaluci, ali zato sve ostalo od frizera, kozmetičara, zubara, mjesečne karte za fitnes je čak i do 3 puta skuplje nego u Banjaluci. Prosječna plata od 1000 EUR teško da će biti dovoljna da sami živite u Ljubljani, plaćate sve troškove i ponekad odete kući. Ukoliko vas je dvoje, situacija je naravno mnogo lakša, pogotovo ako živite van slovenačke prestolnice.
Međutim, sve ovo o čemu pišem su samo osnovni troškovi preživljavanja. Cijena ulaznica za predstave, koncerte su od 10 do 50 eura, za časove joge ćete morati izdvojiti 70 EUR na mjesec. Večernji izlasci su skupi, tako da ćete vjerovatno da prorijedite njihovu dinamiku, jednom mjesečno ili samo kad se nešto slavi. Kafići, restorani, sve mnogo više košta nego u Banjaluci, tako da ovdje idete na kafu jednom sedmično, a ne svaki dan kao što ste navikli kod kuće. Osim toga, radi se puno, 8 do 10 sati na dan napornog rada sa kratkom pauzom je svakodnevica, i na to jednostavno morate da se naviknete.
Dakle, radi se mnogo, život je skup, teško se stiču prijatelji, još teže vas prihvataju u društvo, osjećaj nepripadanja je konstantan, humor loš. Prve tri godine su najteže.
Vremenom se navikneš, prihvatiš sve što te okružuje, stekneš prijatelje, stvoriš si još život koji živiš, usporedno sa onim životom koji si ostavio iza sebe i kojem se vraćaš svako toliko kad ideš u posjetu. Imaš na neki način dva života po cijeni jednoga.
Otkriješ neku novu verziju sebe kao neobičnu kombinaciju dva sasvim različita svijeta koja su te oblikovala, zavoliš lijepe i čiste ulice i zrak, odličnu vodu, prekrasne planine, idealnu lokaciju zemlje, u kojoj ti je sve blizu, more i planine, Italija i Austrija, te Bosna, na kraju krajeva. Mislim da je lokacija Slovenije ključna, upravo zbog nje se Bosanci i odluče da se odsele baš u Sloveniju, iz koje mogu da pobjegnu na vikend kad god ih stisne nešto u grudima i zaboli ih osjećaj samoće i života u tuđini. Isto tako mislim da je doseliti se ovdje jako velika žrtva za prvu generaciju koja se doseli, da tek druga generacija može imati mnogo bolji život od onog koji bi imala da je rođena u Bosni. Svako ko misli da će mu odmah po dolasku biti bolje, vara se. Mnogo truda, dokazivanja, učenja, prilagođavanja je potrebno za opstanak i uspjeh. Dobra stvar preseljenja je da jako dobro upoznaš sebe. Dobiješ realan uvid u svoje sposobnosti, prag izdržljivosti, tolerancije, spoznaš svoju snagu. Naučiš mnogo, rasteš, promijeniš se, naučiš da si samo ti odgovoran za sve što ti se događa, naučiš da ne okrivljuješ nikog i ništa osim samoga sebe za uspjeh ili neuspjeh svoje avanture.
Povratak kući… o tome razmišljam često, kad god mi je teško, kad pomislim da u tuđini nisam ostvarila sve što sam mislila da ću uspjeti u ovih nekoliko godina. Poredim stalno život prije i život sad, šta sam imala, šta sam dobila. Konstantno si postavljam pitanja da li vrijedi. Isplati li se ova patnja spoznavanja sebe i svojih mogućnosti u uslovima daleko od idealnih?
Da li bih bila spremna vratiti se? Mislim da bih, i nikako na to ne bih gledala kao na neku vrstu poraza. Gledala bih na povratak kao na novu fazu svog života, a na život proveden u Sloveniji kao na veliku školu koja me je oblikovala i dosta toga naučila, moža čak na neki način pripremila za povratak, piše “Buka“.
