U vrijeme kad historijska istina o zbivanjima tokom Drugog svjetskog rata postaje složenija i manje jasna, ali ne zbog novih naučnih otkrića, koja bacaju bitno drugačije svjetlo na događaje iz tog perioda, nego zbog namjernih ideoloških manipulacija, sudbine poput one muftije Murat-efendije Šećeragića ogledan su primjer da je antifašizam bio ideja duboko ukorijenjena u prostoru na kojem se odvijala Narodnooslobodilačka borba, piše “Al Jazeera“.
Iz sudbine tog imama rođenog u Prijepolju, njegovih životnih i političkih odluka, političkih ideja i nepokolebljivih svjetonazora moguće je tumačiti dileme i izazove pred kojima se našao cijeli jedan kolektiv suočen s mogućnošću potpunog uništenja. I on nije bio izoliran slučaj, kako se uvriježeno misli, jer su mnogi imami iz istočne Bosne i Sandžaka spremno pristupili otvorenoj političkoj agitaciji pozivajući bošnjački živalj tih prostora da se priključi partizanskom pokretu.
Razlozi zbog kojih su muslimanski vjerski službenici pozivali na pristupanje pokretu koji je sebe definirao kao ateistički i sekularan mnogobrojni su, a historičar iz Bijelog Polja Edin Smailović kaže da je onaj presudni bila potreba da se očuva biološki opstanak naroda, što je partizanski pokret jedini bio u stanju garantirati.
Hercegovina, doline Drine i Lima
“Da bi se odgovorilo na ovo pitanje, mora se dati šira slika zbivanja na prostoru bivše Jugoslavije tokom Drugog svjetskog rata. Na tom prostoru djelovalo je jako puno vojnih formacija koje su sve, izuzev partizana, u manjoj ili većoj mjeri sarađivale sa okupatorima. Bošnjaci u bivšoj Jugoslaviji su bili predmet manipulacije i zloupotreba od svih ovih formacija, a od četničkih i predmet masovnog uništenja, naročito u Hercegovini, te dolinama Drine i Lima.”
Upravo je to suočenje s potpunim fizičkim uništenjem nagnalo mnoge ugledne imame tog područja da otvoreno počnu govoriti o partizanskom pokretu kao najboljem okviru za odbranu autohtone muslimanske kulture življenja, a u procesu agitacije za priljučenje NOB-u najviše su se istakli bivši učenici Velike medrese kralja Aleksandra iz Skoplja.
“Da bi se razumjelo stanje na ovim prostorima, mora se reći da je intelektualna elita Bošnjaka tada bila malobrojna i da su rijetki obrazovani ljudi bili imami. Posebnu ulogu u obrazovanju između dva rata odigrat će Velika medresa kralja Aleksandra u Skoplju, iz koje će većina medresanata biti aktivni učesnici i agitatori za NOB u svojim krajevima. Dug je spisak ljudi koji su dali doprinos partizanskom pokretu na ovom prostoru, pa bih ovom prilikom spomenuo samo neke: Murat Šećeragić, Zufer Musić, Mustafa Pećanin, Muhamed Musić, Zahir Havić i, naravno, najveće ime partizanskog pokreta među muslimanskim življem Rifat Burdžović – Tršo.”
Pa iako se danas na učešće imama u NOB-u gleda kao na historijski kuriozitet, ta pojava, pojašnjava Smailović, uopće nije bila rijetka.
“Također je važno reći da članstvo uleme u partizanskom pokretu u cijeloj državi nije bilo neuobičajeno. Uostalom, četvorica imama su bili vijećnici Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu, tako da članstvo imama u NOB-u na ovom prostoru nije bio nikakav izuzetak.”
Šerijatski sudija, muftija, član ZAVNOS-a
Jedan od tih izuzetnih ljudi, kako ga Smailović opisuje, jest i Murat Šećeragić, koji nije mnogo dvojio da svoj autoritet vjerskog velikodostojnika stavi u službu borbe protiv “fašističkog okupatora”. Prije nego što je postao član i potpredsjednik ZAVNOS-a (Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Sandžaka), Šećeragić je prešao dug i trnovit put vjerskog službenika. Školovao se u najznačajnijim duhovnim centrima svijeta nastalog na ostacima raspadajućeg Osmanskog Carstva, a službovao je u mnogobrojnim mjestima tadašnje Jugoslavije.
“Rođen je u Prijepolju 1882. Završio je ibtidaiju i ruždiju u Prijepolju, nakon čega se zaposlio u sudu u Prijepolju, u kojem je radio do rata 1912. Nakon rata će otputovati u Istanbul, gdje će nastaviti školovanje i kasnije obavljati funkciju kadije u jednom gradiću u oblasti Sivas u Anadoliji. Po povratku u zemlju često će zbog posla mijenjati mjesto boravka. Tako će prvo biti muftija u Priboju, kasnije u Nišu, gdje će ostati do 1919. Poslije će karijeru nastaviti u Makedoniji službujući u Velesu, Tetovu i Štipu.”
Ipak, najznačajniji period Šećeragićevog života bio je Drugi svjetski rat, kada stupa u odbranu zemlje i naroda, a taj politički angažman krunisan je izborom za potpredsjenika ZAVNOS-a koje je održano u Pljevljima 1943.
“Vrhunac karijere Murata Šećeragića u Kraljevini Jugoslaviji bilo je postavljenje za šerijatskog sudiju Vrhovnog šerijatskog suda u Skoplju (jedan od dva suda u zemlji). Između dva rata bit će aktivan i u kulturnom životu, kao član i funkcioner Kulturno-prosvjetnog društva ‘Gajret’. Tokom rata aktivira se u NOB-u. Na zasjedanju ZAVNOS-a u Pljevljima bit će izabran za potpredsjednika, dok je za predsjednika izabran Sreten Vukosavljević. Poslije rata obavljao niz značajnih funkcija. Bio je poslanik u Vijeću naroda FNRJ.”
Šećeragić i nakon završetka rata obavlja niz važnih funkcija u socijalističkoj Jugoslaviji i Islamskoj zajednici, kaže Smailović: “Bio je narodni poslanik i član Predsjedništva Narodne skupštine Socijalističke Republike Srbije. Od 1947. do 1961. bio je zamjenik reisul-uleme u Sarajevu. Zna se da je za života obavio hadž. Iza sebe je ostavio osmoro djece. Ukopan je u Sarajevu 1979.”
Partizanski pokret otvoren za sve
Imami su odigrali veliku ulogu u pridobijanju najširih muslimanskih masa za partizanski pokret, a njihov utjecaj na formiranje mišljenja muslimanskih kolektiva od presudnog je značaja. Smailović objašnjava da je mjesto imama u lokalnoj zajednici u to vrijeme bilo veliko i mnogi vjerski službenici koji su neprekidno bili u doticaju s običnim svijetom koristili su svoju “simboličku moć” da uvjere ljude kako je antifašizam partizanskog pokreta jedina ispravna stvar.
“Kada je riječ o pridobijanju muslimanskih masa za partizanski pokret, moramo razumjeti da je to period kada je hodža najznačajnija ličnost u mahali ili selu i da je njegova riječ u džematu bila presudna za opredjeljivanje ljudi na koju će stranu, tako da imamo slučaj pridruživanja cijelih muslimanskih sela partizanskom pokretu na agitaciju pojedinih imama.”
Loše je, zaključuje Smailović, što se danas raširio mit da su partizanskim jedinicama pristupali samo deklarirani ateisti i da je to bio ideološki isključiv i rigidan pokret. Istina je, nedvosmislen je Smailović, sasvim drugačija.
“Danas se, čini mi se, ustalio mit o tome da su u partizanima uglavnom bili oni Bošnjaci koji su bili ateisti. Vezivanje ovog pokreta i članstva u njemu samo za ideologiju duboko je pogrešno i prije svega istorijski netačno. Jugoslovenski komunisti nisu bili religiozni, ali se i nisu brutalno obračunavali sa vjerskim zajednicama kao što je to bio slučaj u drugim socijalističkim zemljama. Mislim da je tu i tajna popularnosti ovog pokreta kod stanovništva.”
A za Murat-ef. Šećeragića Smailović kaže da je bio čovjek koji je na “najljepši način spojio ahmediju i crvenu petokraku“.
