DAN D
Frend je za rođendan napravio tematsku zabavu u garaži. Tema je bila automehaničarska radnja i ja sam imala totalnu opravu; radno odijelo, ključeve, čak sam si i nokte ofarbala crnim akrilom kako bi sve bilo autentično. Taj lak na noktima kasnije je bio problem, nikako mi ga nisu mogli skinuti u bolnici, piše “Super1“.
Taj dan mi baš nije pasao alkohol. Nisam popila ni pola čaše gemišta, nekako mi nije išlo. Često se ulovim kako razmišljam: “da sam barem bila pijana, sigurno bih se samo digla s poda nakon pada. Nastavila bih cugati i sve bi bilo super”. Ali nije bilo. Frendova mama inzistirala je da ne piškimo u kući pa smo to radili okolo. Kako sam na sebi imala to radno odijelo – tutu, bilo mi je nespretno piškiti pa sam krenula prema autu da se presvučem.
Sjećam se kao danas, bio je studeni i vani je bila rosa. Napravila sam nekoliko koraka, poskliznula sam se i pala sa zidića, točno na špic kamena. U tom trenutku kamen mi je smrskao kralješke i prekinula mi se leđna moždina. Lupila sam glavom i rebra su mi probila pluća. Baš hardcore shit. Sve je bilo krivo, pogotovo probijena pluća zbog kojih sam 10 dana nakon operacije ponovno završila na stolu gdje su me otvorili uz objašnjenje da me prvi put nisu dobro zavidali.
U trenutku kad sam pala na pod, ostala sam bez svijesti. Kad sam došla k sebi, počela sam baš onako snažno disati, glasno. Jedan frend me spazio, skočio je prema meni i pritom slomio nogu. Točnije gležanj. On je bio nogometaš koji je od tog trenutka mogao zaboraviti na svoju karijeru. Ta noć je bila baš luda; u bolnici su mi rekli da je i jedna cura s rođendana imala napadaj astme. Sjećam se, brzo su se oko mene okupili i drugi iz društva. Tadašnji dečko stajao je iznad mene mrtav pijan i mrmljao da ustanem. Srećom, na rođendanu je bio i Alen, dečko koji se bavio biciklizmom pa je valjda vidio slične ozljede. Brzo je odmaknuo sve ljude i naredio im da me ne diraju. Tko zna što bi danas bilo od mene da on nije bio tamo. Kada nastupe takve ozljede, čovjeka se ne smije dirati. Frendica Marina stavila mi je složenu majicu pod glavu i pričala sa mnom da me zadrži u fokusu, da ne odlutam. Hitna je došla za 10 minuta. Sjećam se svega, bila sam prisebna, sama sam si skidala pirseve. Zamolila sam doktore da mi ne zovu roditelje. Mama mi je bila na putu pa da je ne stresiramo bez veze.
Da sam barem bila pijana, sigurno bih se samo digla s poda. Nastavila bih cugati i sve bi bilo super. Ali nije bilo
Čim sam pala, skužila sam da ne osjećam noge. Ekipa iz hitne pažljivo me digla s poda i smjestila u kola. Neki doktori bili su u čudu kada su vidjeli da sam svjesna, a doživjela sam takvu povredu. I u bolnici sam inzistirala da mi ne zovu roditelje, ali na kraju sam morala popustiti i dati im tatin broj. Nazvali su ga, on je dojurio u bolnicu i rekao mi da sam slomila kralježnicu. Moja reakcija bila je nešto u stilu: “pa dobro što sad, jebi ga. Idem na operaciju i bok”.
To su povrede i stanja koja ti ni jedan doktor ne želi precizirati. Oni se loptaju dijagnozama i bacaju opravdanja jedan na drugog. Ali realno ni ne mogu odmah sve znati. Nekome se osjeti vrate na rehabilitaciji. Tamo provedeš najmanje tri mjeseca, ponovno učiš kako ići na zahod, kako se oblačiti, kako se tuširati. Ti imaš kompletno novo tijelo, a isti um. I to je jezivo: mozak želi jedno, a tijelo nešto drugo. Mislim da je lakše kad imaš invaliditet od rođenja. Meni je bilo najgore dva tjedna nakon pada, kad mi je jedna mlada psihologinja prišla uz krevet i izgovorila: “više nikada nećeš hodati”. Izbacila sam je iz sobe odmah.
Nije ona kriva, jednostavno nije znala kako mi prići; nije bila dovoljno školovana ili nije imala iskustva. Ja joj naravno nisam vjerovala. Mislila sam da ona nema pojma, ja samo moram otići na rehabilitaciju i sve će biti OK. Razmišljala sam samo o tome kako da to što prije riješim, jer smo za 10 dana trebali ići na bordanje.
TOPLICE U VARAŽDINU SU BILE MOJ REALITY CHECK
I onda dođeš u toplice, u spinalni centar u Varaždinu koji beskrajno smrdi na sumpor ili bolje rečeno na fekalije. Znači, dođeš na odjel gdje pomisliš kako je većina ljudi usrana, a nije. Ali kad pogledaš malo bolje, ustvari i je, mnogo je nepokretnih ljudi sa svakakvim ozljedama. Onda baciš pogled na dječji odjel i tek tad se slediš i shvatiš što ti je zapravo i koliko je ozbiljno. Vidiš ljude u kolicima, neke koji se pokreću pomoću loptica. Tu te realnost pukne u glavu i shvatiš: jebote, ja više nikada neću hodati. I čuješ tuđe priče, slične situacije i onda u principu shvatiš da će invalidska kolica postati tvoj najbolji prijatelj.
Ipak, tamo su mi ti ljudi pomogli da prihvatim situaciju. Doktori ti ništa konkretno ne žele reći, uglavnom samo ponavljaju: “Čekaj da se leđna moždina opusti, pa čekaj da vidimo kako je…”. I onda shvatiš, nema se tu što. Nemaš osjet – nemaš osjet. Neke stvari ti se vrate, ali nikad, baš nikad ti se ne može vratiti sve.
Ja nisam htjela da itko ide sa mnom u Varaždin, niti da me posjećuje. Svima sam strogo zabranila da dolaze. Rekla sam im da je to prvenstveno moja stvar i da je najprije moram sama prihvatiti. Suočiti se. Imala sam dovoljno svojih sranja i nije mi se dalo gledati druge kako plaču. OK, razumijem da je bilo teško svima, i roditeljima i prijateljima, ali ja sam morala prvo sama sa sobom vidjeti gdje sam.
Tu te realnost pukne u glavu i shvatiš: je**te, ja više nikada neću hodati
Tako da sam cijeli taj najgori proces odradila sama. I sve nakon njega. Mislim da je danas ljudima u mojoj situaciji jednostavnije, ima dosta videa, lakše se dolazi do informacija. Ja nisam imala od koga učiti. Sama sam učila kako obaviti nuždu vani, kako se prebaciti u auto, kako se obući, sve. S tom spinalnom ozljedom, najmanji problem je hodanje. Tu je hrpetina stvari koja se povlači za time. Inkontinencija, tlak, krv, oticanje nogu, prijetnja od sepse koju možeš pobrati taj čas ako ti se otvori neka rana. Ako je vani neko ludo, promjenjivo vrijeme, ja imam tako jake nekontrolirane grčeve da se ne mogu taj dan staviti u kolica. Svaki dan mi je kao novi; mislim svaki dan mi je nešto. Ili mi žmiga oko ili mi noga skače, ili ne mogu na WC.
Svjestan si ti svega, i znaš da ne možeš živjeti kao prije, ali i dalje to želiš. Želiš ići van, cugati s ekipom, želiš stari život, ali s vremenom skužiš da to nije to. Neke druge sitnice su mi postale važnije, recimo sretan si kad obaviš nuždu. Mi spinalci se znamo zezati oko toga – bacamo si petaka kad je dan bio uspješan.
Ti imaš kompletno novo tijelo, a isti um. I to je jezivo: mozak želi jedno, a tijelo nešto drugo
Moraš često ići kod doktora, ali ja to izbjegavam. U početku sam imala lude bolove, abnormalne, to su bolovi od kojih ne možeš spavati, sve te grči, ne možeš se pomaknuti. Pa se rokaš s tabletama koje su mi uništile želudac. To je na duge staze užasno. A opet bolovi su takvi da bi mi se roditelji budili svakih pet sati i okretali me, sama nisam bila u stanju. I morfij ti dosta toga napravi, tek nakon dvije, tri godine, imaš drugačiji uvid u situaciju. To je ipak jedna velika trauma, i fizička i psihička. Treba ti vremena, želiš nastaviti život, pa onda shvatiš da to nije to, pa tražiš put. Boriš se, i dan danas su to neke borbe. Nisi se ti nikad pomirio s time kad svaki dan nailaziš na nešto novo.
O RODITELJIMA I PRIJATELJICAMA
Moji roditelji su sve ovo dosta teško prihvatili, tata je imao srčani udar prije dvije godine, očito je u sebi nakupljao previše toga. A mama je onaj klasični paranoik koji se i dan danas trese kad idem van i postavlja gomilu pitanja kamo idem, tko ide sa mnom, kad se vraćam i slično. To me zna smetati, ali ja znam da ona želi samo najbolje. Kao i sve mame, zar ne?
Ali ja se ne dam. Recimo, još sam u toplicama odlučila kupiti avionsku kartu za New York. Nisam još znala ni kako piškiti, ali znala sam da moram otići tamo. Kad se približio dan puta, počela me hvatati panika. Hej, kako ću ja devet sati u avionu, s pelenom? Što radim, ne mogu se pomaknuti? Ali ja sam u taj New York ipak otišla. Marta, moja frendica, i ja bile smo kod Nine koja je tamo živjela već nekih godinu dana. Ostale smo tjedan i pol i bilo je fenomenalno. Poslije smo se zezale da se ja nisam baš nahodala nego narukala. Ima jedna zgodna scena s aerodroma, kada sam trebala ići obaviti nuždu. Tada sam još uvijek mislila da se to može samo u ležećem položaju pa sam otišla u WC kabinu, postavila kofere na pod kako se ne bi vidjelo što radim, jer vrata nisu bila do poda. Znaš kako je to u javnim wc-ima. I onda sam se kateterizirala. Taj trenutak može zvučati smiješno, ali meni je bio dokaz da donekle mogu živjeti kao i prije. Danas mogu zahvaliti Marti i Nini što su sve prošle sa mnom. Bilo je tu puno smijeha, recimo kad si je Ida stavila pelenu, da vidi kakav je to osjećaj. Naravno, nije mogla piškiti u nju, njenom mozgu to nije bilo prirodno.
Imala sam jako dobre prijateljice; Patriciju, Zoricu, Martu, Ninu i Marinu. One su baš bile uz mene, recimo znale su mi doći u bolnicu i depilirati me. Život nas je više-manje razdvojio, neke žive u drugoj državi, svi su se razbježali, ali smo u kontaktu i danas, užasno mi puno znače. Bivši je ulovio pedalu u vrijeme kada sam još bila u bolnici, razdvojili smo se na najgori mogući način. Ali dobro, valjda nije znao ni mogao drugačije, nema veze. Naravno da mi je bio bed, ali taj me prekid na kraju dodatno ohrabrio. Dao mi je vjetar u leđa.
IZOLIRANOST OD DRUŠTVA
Budimo realni, osobe s invaliditetom su brutalno frustrirane, a razumijem i zašto. Kad god izađu iz kuće, pred nama su velike prepreke. Ja ne mogu ući u muzej, kino, poglavarstvo, kazalište, na parking. Gdje god krenem, moram imati cijeli put unaprijed u glavi. Od toga gdje idem, što sve mogu naići putem, gdje je bankina, gdje je parkiran auto, tko će me spustiti, što ako su tamo radovi. Sto pitanja. Ja sam svejedno vrlo samostalna od početka, još su mi u toplicama rekli da sam užasno brzo napredovala. Ali naravno da imam uspone i padove, baš kao i svi. I znam se osjećati glupo. Bila je jedna situacija u kazalištu, u riječkom HNK. Ne mogu se sjetiti predstave, ali znam da je komad uključivao trenutak kada je preko svih gledatelja spušteno neko veliko platno, a mene su zamolili da se odmaknem u stranu. Nije mi bilo ugodno, pa i ja gledam predstavu i ja bih htjela biti pod tom plahtom.
Još sam u toplicama kupila kartu za New York. Nisam još znala ni kako piškiti, ali znala sam da moram otići tamo. I otišla sam
Borim se. Borim se s vjetrenjačama i sama se borim. Zahvaljujući meni, pošta i Zagrebačka banka u Rijeci imaju prilaz za osobe s invaliditetom, ali to je bio mukotrpan posao. Morala sam poslati tridesetak mailova, sitnih prijetnji kako bi se osigurao minimum. Nije kriv grad, grad je lijep sam po sebi, samo ga malo krivo vode. Osobe s invaliditetom ne traže puno, uglavnom je dovoljno 50 grama betona kako bi se za nas napravila rampa. Ali dobro, Rijeka je sljedeće godine Europska prijestolnica kulture, valjda će se nešto i za nas učiniti.
EPIZODA SIRINGOMIJELIJA I TREĆA OPERACIJA
Otprilike dvije godine nakon pada, nestao mi je osjet u cijeloj lijevoj strani tijela, osim na licu. To se zove siringomijelija i to je stanje kada ti se stvara vakuum na mjestu gdje je prije bila leđna moždina. Taj vakuum potiskuje ti dobre, zdrave živce. Inače se događa ljudima koji u kolicima provedu 30 godina, ali mene strefio vrlo rano. Naravno da mi je bila potrebna još jedna operacija, treća, na kojoj su mi ugradili cjevčicu kako bi preusmjerili zrak u tjelesnu šupljinu, na mjesto gdje su zdravi živci.
Sad nemam pravi osjet, ovaj mekani kao ti, osim na licu. Tako da mi je ova ruka, lijeva, baš neobična. Mogu recimo držati dlan iznad upaljene svijeće i tek ću nakon nekog vremena osjetiti da me pecka. I ove tetovaže kojih sam, vidiš, puna, gotovo ih nisam osjetila. Ne boli me sam čin tetoviranja, iako tijelo reagira i dalje. I da, znojim se samo ispod jednog pazuha.
ARTBAZAAR PROJEKT I UDRUGA KAROCA
Moji dani su posve ispunjeni. Imam puno posla oko ArtBazaara; tamo sam prvo izlagala nakit koji sam izrađivala, a kasnije mi se otvorila prilika da počnem voditi cijeli projekt. Jedna se osnivačica odselila, druga je prihvatila novi posao i tako sam ja uletjela. Danas Tanja Kanazir i ja brinemo za kompletan program, organizaciju, odabir radionica te vizualni identitet. Uz nas, tu je i mnogo umjetnika koji nam pomažu. Ja sam, inače, u međuvremenu prestala izrađivati nakit, jer mi se prsti grče pri tim malim i pažljivim pokretima, ali sam ostala na projektu koji je sjajan. ArtBazaar je inače projekt urbane tržnice u organizaciji Odjela gradske uprave za kulturu i udruge ArtBazaar, koji umjetnicima i kreativcima omogućuje predstavljanje svojih radova.
Aktivna sam i u Karoci, udruzi paraplegičara i kvadriplegičara. Članovi su većinom nastradali skokom u more ili na motorima; imam tamo dva prijatelja koja su na istom mjestu krivo pala. Ma to ti je sekunda, ne skočiš dobro i gotovo je. Skakačima u vodu ti se čak može dogoditi da im prije krivog pada pukne živac, dok neki zadobiju ozljedu od siline udarca u vodu. Ili se zabiju glavom u kamenje ili pijesak.
Prijatelj mi je pričao o jednoj djevojci koja je stradala tako što je naglo zamahnula glavom kad je izašla iz mora, znaš ono kao u reklami. Kosa joj je bila duga i teška, a jedan krivi pokret bio je dovoljan da zadobije ozbiljnu povredu. Kvrcnulo joj je nešto u vratu i ostala je paralizirana.
KOŠARKA I JA
Prije dvije godine moj prijatelj Ivan Milinović i ja javili smo se Siniši Kuhariću, sportskom treneru, i uskoro smo počeli trenirati košarku. Okupili smo ljude i krenuli, a uskoro izlazi dokumentarac o toj našoj priči. Sami smo, ima nas oko 15, i najveći smo klub u Primorsko-goranskoj županiji za osobe s invaliditetom. U gradu Rijeci ne postoji niti jedan klub koji nudi košarku u kolicima, imaš samo neku rekreaciju u smislu da možeš otići na trening jednom tjedno, ali bez adekvatnih trenera. A naš Siniša je genijalan, i uz njega se ne rekreiramo, nego se intenzivno bavimo sportom.
Onda uzmeš nekom štaku pa mu baciš negdje daleko, pa skinemo nekom kotač s kolica i sakrijemo ga, zabavljamo se
Nalazimo se triput tjedno, svaki tjedan imamo utakmicu, a vikendom putujemo. Jedan vikend smo domaćini, drugi idemo u goste. Svi smo blesavi u tom kombiju, zafrkavamo se, urlamo putem. Naš trener Siniša, on je jedini zdrav i onda se znamo zafrkavati na temu tko je što do sada lomio. I cijelo vrijeme je prisutan neki crni humor, nabacivanje s forama. Ako putujemo na neke duže relacije, ekipa u kolicima je brža, a ovi na štakama su nešto sporiji. A kad smo na kraćim relacijama, ovi na štakama brzo izlijeću iz kombija, a mi čekamo da nam se sklope kolica i onda uvijek padne fora: jebeš ti invalide, koliko im treba da izađu iz vozila. Onda uzmeš nekom štaku pa mu baciš negdje daleko, a on ne može doći do nje, pa skinemo nekom kotač s kolica i sakrijemo ga, zabavljamo se. S njima se i privatno družim, jednostavno postali smo kao mala obitelj. Razumijemo se, potpora smo jedni drugima. Nitko, ali nitko te ne može razumjeti bolje od osobe koja je u istoj situaciji, frenda koji je u istim govnima.
Ostali, zdravi ljudi, često mi znaju reći da ostanu opčinjeni mojim duhom, kad me upoznaju u kolicima. Ali ja ne mislim da sam posebna, zato što sam vesela i što imam energiju. Ja sam takva bila i prije.
