“Deda je nosio moju sliku u džepu i našao se na nekoj večeri sa doktorima. Slučajno je izvadio moju sliku, da se pohvali da ima unuku i onda je jedan hirurg vidio sliku i rekao da je to običan mladež”, priča Marina za portal “Dnevnick“.
Pregled je i potvrdio tu pretpostavku, tako da su se Marinini roditelji odlučili na operaciju, nakon koje je mladež uklonjen, ali je ostao ožiljak. On je, kaže Marina, obilježio njeno djetinjstvo.
“Djeca su surova, koje god da je doba u pitanju, a pogotovo kada smo mali, jer ne znamo ništa i sve što nam je drugačije, čudno, nepoznato, moramo da pitamo – šta je to? Tu su krenuli prvi nadimci, nakazo, nećemo da se družimo sa tobom, zašto ti to imaš a ja nemam, da li to skinem pred spavanje pa ponovo stavim… U osnovnoj školi prvi dan niko nije htio da sjedi sa mnom”, prisjeća se Marina.
Tokom cijelog osnovnog školovanja Marina je pokušavala da pronađe društvo u školi i da bude prihvaćena.
“Radila sam im domaće zadatke, na primjer, kako bi ih privukla, kako bi dobila taj mali znak pažnje. I onda oni kao kažu: Hvala Marina što si uradila, a nekad i ne kažu hvala, samo uzmu taj papir i to je to, ali meni je to tada bilo sve, jer mi se neko obratio, prišao mi je, rekao mi je nešto. To je problem koji po mom skromnom mišljenju zapravo nastaje u samom djetinjstvu. Koliko je krivo dijete, toliko je kriv i roditelj, ne biramo mi kakvi ćemo da se rodimo, ne biramo ni apol ni boju kose, boju očiju, ništa, tako da prije svega treba da budemo zahvalni što u opšte postojimo,” kaže Marina.
Ova djevojka, koja se ne libi da priča o teškom djetinjstvu, navodi da joj je najviše smetalo to što joj mnogi nisu dali priliku da je upoznaju, nego su samo ocjenjivali fizički izgled.
