Škoro još uvijek ne otkriva hoće li se uistinu upustiti u utrku protiv aktualne predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i najvjerojatnije bivšeg premijera Zorana Milanovića, no sudeći prema njegovim odgovorima, to je zapravo vrlo izgledno. I vrlo je jasno tko ga gura i čijoj se potpori nada ovaj pjevač, doktor znanosti, narodni zabavljač s fakultetskim diplomama iz građevine i ekonomije, televizijski voditelj, nekadašnji član HDZ-a na čijoj je listi 2008. izabran u Sabor i koji je još 90-ih obavljao dužnost generalnog konzula u Mađarskoj.
Koliko je ovo ozbiljno?
– U životu je sve ozbiljno. U sve što radim ulazim ozbiljno i volio bih da ljudi onda to shvate tako. Baš kao što to shvaća moja publika. Ne volim površnost ni kad su u pitanju moje pjesme, moji koncerti ili moji studenti.
No mnogi vas smatraju neozbiljnim.
– Znate, uvijek je sve pitanje forme i sadržaja. Vodim se temeljnim vrijednostima koje sam popio s majčinim mlijekom. Ne rasuđujem ljude po članskim iskaznicama, izgledu, obrazovanju, vjeri, naciji, po onome što čujem o njima, nego na temelju vlastitog dojma i sposobnosti. Stvar je tog sadržaja i forme. Ja taj sadržaj, neke ozbiljne stvari ponekad zapakiram u neku zafrkanciju, neku ironiju, no to je već stvar forme i mog karaktera. Takav sam. Kao što je takav bio moj otac, posebno moj stric Pero, pa moj djed i brat od mog djeda, čuveni stric Andrija. Za njega kažu da je bio zafrkant, ali mudar zafrkant. On kada bi nešto okrenuo na šalu, trebalo bi dva, tri puta okrenuti i vidjeti što se nalazi ispod kamena. Ovo je ozbiljno, no trebalo bi dva, tri puta okrenuti kamen da se vidi što se nalazi ispod kamena. Bez ikakve primisli, bez fige u džepu.
Golica li vas ta mogućnost da početkom sljedeće godine stanete na Trg svetog Marka i krenete čitati ‘prisežem svojom čašću da ću dužnost predsjednika Republike Hrvatske obavljati savjesno i odgovorno, na dobrobit hrvatskog naroda…’.
– Sviđa mi se riječ golica. No nisam razmišljao ni približno tako daleko. Dapače, do prije neki dan nisam uopće ozbiljno razmišljao o mogućnosti kandidature. Puno toga bih se trebao odreći i žrtvovati da bih radio posao u kojem znam da će mi raditi sve ono što će mi raditi. A opet, nisam od onih koji će bježati od odgovornosti ako to moj narod traži od mene.
Ajmo malo konkretnije.
– Naravno, golica me kao i svakog drugog hrvatskog čovjeka kojem je stalo do ove zemlje. Meni je stalo do općeg dobra i to mi je glavna motivacija što o tome sada razmišljam.
Dojam je da ste jako blizu odluke. O čemu ovisi vaša kandidatura?
– Isključivo o meni. Uvijek sam ja taj koji ostane sam sa sobom i koji donosi odluke i koji, kada je donese, tu odluku brani mišlju, riječju, djelom i propustom. Ne volim biti objekt, uz uvažavanje svih koji su mi poslali različite poruke. Ima i onih koji smatraju da to nije najbolja odluka. No sve te odluke odgovoran čovjek mora donijeti sam. Volim sam piti, sam platiti, sam pasti, sam se dići. Ne treba zaboraviti da ja genetski gledano pripadam tom kršu gdje se ljudi probude jedan dan i odluče napraviti suhozid. I kada se to gleda danas, pitaš se što će ti to? Čemu suhozidi? Što si ograđivao? Ali to izgleda prelijepo. Probudit ću se jedno jutro i odlučiti hoću li krenuti graditi suhozid. Ako se odlučim, onda ću ga i napraviti.
Je li ovo zapravo jedan veliki spin? Vi uskoro imate koncert, 30. svibnja, u povodu 30 godina pjesme ‘Ne dirajte mi ravnicu’ na zagrebačkim fontanama, i onda ćete imati još 30 koncerata diljem Hrvatske. Nije da se nismo nagledali svakakvih spinova.
– Stručnjak sam u menadžmentu i upravljanju sustavima, no poznam nešto i marketinga. To bi mogao biti spin, da bi ljudi mogli doći na koncerte. Da slušaju mene, simfonijski orkestar, zbor ‘Ivan Goran Kovačić’. No onda bi se mnogi pitali zašto to radim. Evo, prije par dana imao sam tisuću ljudi na koncertu u Okučanima. Mislim da možemo tu pratiti neke trendove, na pozornici nisam od jučer, radim to jako puno godina i ako bih ja spao na to da je posjet mom koncertu uvjetovan ovakvim nečim… To bi bilo sve ono što ja jednostavno nisam
Mnogi to kažu, no dobro. Čiji ste igrač, gospodine Škoro? Neki kažu da vas gura Milanović kako bi predsjednici Grabar-Kitarović oduzeli glasove. Neki kažu da vas gura Plenković zbog istog razloga kao i Milanović. A treći su uvjereni da iza vas stoji zagrebački gradonačelnik Milan Bandić.
– Imam mnogo fotografija s ljudima s kojima sam dobar. Danas mnogi kažu da su dobri s nekim, a fotografija nema. Mnogi se pozivaju na Tuđmana, na njegovu politiku, pa bih baš volio vidjeti te fotografije. Jer ako si s nekim dobar, onda bar imaš jednu, dvije fotografije s tom osobom. Stoga bi bilo dobro da ti isti pokažu fotografije kako smo mi dobri. S Milanovićem imam jednu fotografiju. A vjerujem da je imaju i neki učenici srednje škole iz Splita koji su 2008. posjetili Sabor. Željeli su se slikati s Milanovićem koji je onako naočit, a ja sam imao neke hitove, pa smo se slikali s njima. I to je naša fotografija. Bandić je jedan vješti populist koji 19 godina već vodi Zagreb. Sretali smo se u gradu jer je on gradonačelnik grada u kojem živim. Sve ljude znam, poštivam njihov način rada i života, no nisam s njima sjeo, niti razgovarao. S gospođom Grabar-Kitarović sam se sreo možda dva puta u životu u hodniku, dok smo radili u istom ministarstvu.
Ipak, priča se da ste nečiji instrument.
– Iskreno, već mi je puna kapa tih priča da sam nečiji instrument, tih teorija zavjera i što ti ja znam. Već sam dobivao takve poruke. Sve te skeptičare zovem. Brate, dođi, priključi se. Onda ćemo svi razgovarati, iznijeti svoje mišljenje, pa ćemo demokratski glasati. I odlučiti što većina misli. No kada dođemo u situaciju da ja pozovem da se netko priključi, onda slijedi odgovor – ‘ma ja ipak ne bih’.
Što mislite o radu predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović?
– Premalo znam o njoj. Znam da je pri kraju doktorata, na čemu joj čestitam i pitam se kada je sve to stigla. Ja kada sam radio na doktoratu, nisam mogao ništa drugo raditi.
Da ste jako zadovoljni njenim radom, vjerojatno ne biste ni razmišljali o kandidaturi.
– Ne ide to baš tako. Hoće li protiv jedne osobe ići tri, pet ili sedam osoba, to je manje važno. Ja smatram da moramo imati dugoročne ciljeve. Primjerice da svi zajedno odlučimo da za 20 godina svaka škola mora imati bazen i koncertnu dvoranu. ‘Ajmo svi, od lijevog preko centra do desnog puhati u taj rog. Zajedno. Onda počnu kompromisi. Netko smatra da to treba biti od betona, netko od drveta, netko od željeza. Ali se sve napravi. Kada se podvuče crta u 29 godina, tko može biti zadovoljan demografskom, gospodarskom, socijalnom situacijom, obrazovnim sustavom, podjelama u društvu? Valjda i mi drugi možemo reagirati, pa iako bili i pjevači. Pa nije valjda da kompromise radimo isključivo da bismo se zadržali na vlasti? Predsjednica Grabar-Kitarović je, vjerujem, pametna osoba, draga osoba, ugodne vanjštine, no kad se podvuče crta, smatram da narod ima neke druge opcije. Da postoji vjera u političare, moje ime ne bi bilo izbačeno u ovoj anketi. No očito je da ta vjera baš i ne postoji. Da sam ja na mjestu mojih potencijalnih protukandidata, ja bih se zamislio.
Jeste li igrač Andreja Plenkovića?
– Plenkovića sam sreo jednom u ministarstvu kad sam bio na diplomatskim pripremama, kao i na nekom skupu HDZ-a na kojem sam pjevao.
Da, zanimljivo je to. Bili ste dugo član HDZ-a, bili na njihovoj listi, ušli u Sabor, pa izašli, pa vratili iskaznicu, pa izrazili nezadovoljstvo, a onda im pjevate na skupu. To je poprilično neozbiljno, da ne kažem nevjerodostojno.
– Dao sam se navući na priču. Iskreno. Vjerovao sam i dopuštam da svi ponekad damo šansu da će se neke stvari promijeniti. I ja sam tome povjerovao. Samo budala i mrtav čovjek ne mijenjaju mišljenje.
Imate softversku tvrtku, izdavačku tvrtku, pjevač ste. Zapošljavate, živite poprilično dobro, proizvodite vlastito vrhunsko vino. Čemu odlazak u politiku?
– Meni su svi rekli da ne trebam pjevati. Nikad mi nitko nije rekao da pjevam savršeno. Uspio sam u želji da budem pjevač, a ljudi mi i dalje govore posprdno ‘a ti si pjevač’. Mnogi ti komentatori smatraju da pjevači nisu važni, svode ih na razinu radijatora. To je osnovni prigovor meni. Neće mi prigovoriti, što ja znam, ‘nisi mi priznao glasove na referendumu’, ili ‘govorio si protiv ove države’, ili ‘našao si se s nekim, a taj je kriminalac’, ili ‘ti si prodao ili upropastio ovu tvrtku’, ili ‘lagao si, obećao si da ćeš se preseliti na drugu lokaciju, a to nisi učinio’. Moj krimen je da sam pjevač. Ne razumijem. Vaditi život iz konteksta politike je nonsens. Ako ja prodajem na tržnici robu, i dođe redar i kaže da više ne mogu prodavati, onda se politika direktno umiješala u moj život. Mene nitko ne može gurnuti u politiku niti vaditi iz politike. To je kao da kaže ribi da je u moru. Pa naravno. Svi smo u politici. Ja ne ulazim u politiku, ja već jesam u politici. Ali ja u toj politici želim biti odgovoran.
Kad se stvari bolje pogledaju, sve ovo što sada vi govorite o podjelama, demografiji, gospodarstvu, govore i trenutni političari. Svi pozivaju na zajedništvo, na rad, na puhanje u isti rog. Dojam je da baš i nema razlike među vama.
– Znate gdje je razlika? Razlika je u tome što sam ja jedan dan uzeo svojih 20 tisuća kuna i otvorio tvrtku. Razlika je što sam zaposlio puno ljudi. I što zajedno s tim ljudima moram zaraditi novac kako bih nam mogao do sedmog u mjesecu isplatiti plaće. Dok oni piju kavu, ja puštam plaću. Razlika je i da moji radnici tu plaću i dobiju. Razlika je i da ja sebi nisam puno puta isplatio plaću, ali su je radnici dobili. To je razlika. I znate li koja je možda i najveća razlika? To što ću ja, bez obzira na to što se dogodilo u sljedećih godinu dana, ostati u Hrvatskoj. Moja supruga, moja djeca i ja. Mene ne čeka nikakvo mjesto u EU, u UN-u ili u NATO-u. Mene to ne zanima, nemam drugu opciju, niti drugi san. To je razlika između mene i njih.
Super. Ali imaju li ove vaše riječi smisla kada je pozicija predsjednika zapravo pozicija fikusa?
– Ima ljudi koji imaju ‘drive’, a ima i onih koji nemaju. Moj posao su modeli upravljanja. Ovaj model upravljanja nije dobar. Na parlamentarnim izborima zapravo glasujete za mačka u vreći. Imate pravo na samo jedan preferencijalni glas, a svi ostali ulaze, ne po volji naroda, nego milošću ili ako ste dobri sa šefom stranke. Predsjednik se bira izravno i iz te činjenice crpi svoju snagu. Ili jesi ili nisi. I u ovoj situaciji predsjednik ima onoliko moći koliko hoće, koliko se trudi, koliko zna i koliko je ovisan ili neovisan o stranačkoj pripadnosti, bez obzira na to što formalno mora izaći iz stranke. Smatram da kao predsjednik u pravoj demokraciji izađeš van i laješ. Pa valjda će netko čuti. Svi koji će teoretizirati o tome kolike ovlasti i prava ima predsjednik zapravo rade ono onako kako to naš narod kaže – mlate nečim po ledini.
Vjerujem da su vam se javili mnogi koji su vam poručili da vam odlazak u politiku ne treba.
– Smetaju mi priče kada ljudi kažu ‘a što ti to treba’. Što će to bilo kome? Za razliku od dobrog dijela ljudi, ako bih ušao u to, to mi ne bi bio izlaz. Ljudi odlaze u Sabor jer nemaju izlaza. Jer ne mogu na tržištu. Politika je dogovornost. Politika se može gledati i makro i mikro, ali je svugdje ima. Od politike se treba očekivati da nam bude bolje, bez toga ne ide. A mi smo došli do toga da su u politici ljudi kako bi samo njima bilo bolje. A stari moj, to nije dobro. Nije dobro. Stvarno nije. Ja sam bio osam mjeseci dio političkog establišmenta. I svatko tko priča o demokraciji laže. To je priča za malu djecu. Znate zašto sam otišao iz Sabora? Zato što ne želim glasati za članove nekog povjerenstva po principu ‘glasaj za 1, 3, 5’. Tko su 1, 3, 5? Ove da, ove ne. Onda još jedna dolje maše i govori, ne za dva i šest, nego za jedan, tri i pet. Zato mi je radno mjesto saborskog zastupnika bilo jedno od gorih u životu. Pa što je to? Što je to kada vam s plakata poručuju ‘mi ulažemo’? Tko ulaže i što ulaže? Jel’ ulaže svoj novac ili naš novac? On raspoređuje naš novac i time se hvali. To meni smeta. Ma svakom normalnom to smeta. Ili kad kažu da stabilno rastemo 2,8 posto godišnje ili kada kažu da imamo održivi razvoj. To se u socijalizmu nazivalo pozitivna nula.
Tko vam je politički uzor?
– Onaj s kojim su me upoznali časna Franka i pater Pero Mijić. Jedini pravi frajer i čovjek koji ti može biti uzor je Isus Krist. Ovo drugo je O.K., svaki ima nešto, ali jedan je uzor.
Znači, ciljate na potporu Crkve. Kakav je vaš stav o Crkvi u Hrvata?
– U obitelji od četiri člana ne razmišljaju svi isto. A Crkva ima nekoliko stotina milijuna članova. Milijardu. Crkva je spasila hrvatski nacionalni korpus. U nekim dijelovima Hrvatske, poput Istre, spasili su i hrvatski jezik. Meni se čini da o Crkvi često pričamo po onoj ‘učinio si mnogo dobra, ali i jednu lošu stvar, pa si zapravo loš’. A to baš nije tako. Crkva je iznjedrila ljude koji su dali veliki doprinos umjetnosti, književnosti, cjelokupnoj civilizaciji. Crkva propovijeda da smo svi grešni, ali da se možemo pokajati i da će nam se oprostiti. I da ćemo dobiti pokoru. Konvertizam je u osnovi svakog čovjeka, pa tako i Crkve. Pa i velikom svetom Pavlu. Savao je bio progonitelj, pa se obratio na putu u Damask, pa je zajedno sa svetim Petrom sagradio Kristovu Crkvu. Ne volim paušalne i ad hoc ocjene. Tko je bez grijeha, neka uzme kamen i pljus.
Kutjevo,210117
Proslava Vincekova vinarije Adzic i vina Miroslava Skore u Kutjevu. Foto: Emica Elvedji / CROPIX Emica Elvedji / CROPIX
Proslava Vincekova vinarije Adžić i vina Miroslava Škore u Kutjevu.
Biste li kao predsjednik išli na komemoraciju u Bleiburg?
– Da.
A u Jasenovac?
– Da.
U istim kolonama ili dan prije?
– Jedna kolona, svi zajedno. Ne skrivećki. Svi bismo trebali ići na jedno i drugo mjesto. To ne smije biti politički skup, nego mjesto sjećanja i pijeteta. Ljudi su zvjerski pobijeni i na jednom i drugom stratištu. To je sramotni dio naše povijesti. Moramo se suočiti sami sa sobom jer nam treba mir u kući. A onda onaj tko ne dođe je papak. Žrtva je žrtva, bez obzira s koje strane bila. Sve drugo vodi u kaos. Ako je nešto netko napravio, treba ga privesti i presuditi mu. Grozim se onoga što je napravljeno u Jasenovcu, ali i onoga na Bleiburgu i križnim putovima. Moramo shvatiti da je to dio naše povijesti, kakva god da je.
To govore i drugi, a kasnije se pravdaju. Ako se kandidirate, vjerojatno ćete tražiti i podršku braniteljske populacije. Kako objasniti činjenicu da je Hrvatska 2017. prema, za javnost ugašeno, registru imala 505 tisuća branitelja, a da se taj broj sada povećao za 1687?
– Netko je postavio zakonski okvir kako se postaje branitelj. Tko je branitelj? Onaj tko je bio jedan, deset, sto ili tisuću dana? To je jako bitna populacija koja je oružjem donijela pobjedu u Domovinskom ratu. I na tome im treba biti zahvalan. No bilo je i onih koji nisu imali oružje. Onaj tko je popravljao krov u Osijeku, kada je stalo granatiranje. Je li i on branitelj? Budimo iskreni, koliko god mi novca dali braniteljima određenog dana u mjesecu to je nedovoljno za ono što su oni učinili. Možda se nakon Domovinskog rata moglo više poraditi na integraciji tih ljudi u društvo, ali za to nisu krivi branitelji nego oni koji nisu razmišljali o tome malo dublje. Generalno mi smeta stvaranje negativne klime prema braniteljima. Nije hrvatski vojnik nabio prase na ražanj, uzeo gajbu piva i granatirao Požarevac. Zločina s naše strane je bilo i na to nismo ponosni. Kao što ja nisam ponosan na činjenicu da primjerice Hrvatska nema niti jedan pravi film o Domovinskom ratu. Pa zar nije skandalozno da nemamo film o Blagi Zadri, da nemamo film o herojstvu Rudolfa Perešina? Amerikanci su od 1945. do 1960. snimili toliko filmova o ratu, da je John Wayne dva puta ponovno oslobodio sve otoke u Pacifiku. Mi to nemamo.
Kakav je vaš stav o pobačaju?
– Bog nam je svima dao slobodu i odgovornost. Treba puno više raditi na edukaciji mladih. Ja osobno u svojoj obitelji to ne bih dopustio. Imati dijete nije zafrkancija. To nije žvaka koju uzmeš pa ispljuneš. Ne možeš biti katolik, a ne poštivati stav Crkve o tome.
Predsjednicu Grabar-Kitarović prozivali su zbog prijateljstva sa Zdravkom Mamićem. Poznajete li ga?
– Poznajem. On je čovjek kojeg glazbenici, posebice tamburaši, vole.
Osijek, 291217.
Miroslav Skoro danas je na Ekonomskom fakultetu u Osijeku obranio doktorsku disertaciju. Prijatelji i obitelj su dosli kao moralna podrska.
Na fotografiji: Miroslav Skoro sa suprugom Kim i kcerkom Ivanom
Foto: Emica Elvedji / CROPIX Emica Elvedji / CROPIX
Miroslav Škoro sa suprugom Kim i kćerkom Ivanom
Jel’ vas kitio?
– Nije. Mene se ne kiti.
Što mislite o njemu?
– Mogu reći samo što bih ja napravio na njegovu mjestu. Došao bih u Hrvatsku i borio se, ma koliko se ta borba činila neizvjesna, a možda čak i neravnopravna.
Ako se kandidirate, kampanja će biti poprilično stresna. S četiri premosnice, poprilično i opasna. Što kaže supruga na sve to?
– Mnogo je važnije što kažu moji liječnici. Imao sam sreću da sam se kroz svoju bolest susreo sa svjetskim stručnjacima koji žive i rade ovdje i volio bih da sam te ljude upoznao u nekim drugim prigodama, recimo na zabavi. I zahvalan sam im jer daju sebe. Dobro sam, imam oko sebe ljude koji me stvarno paze. Moje stanje će biti narušeno zbog ovoga. Istu dijagnozu imamo Stipe Božić i ja. Moj prijatelj. Imamo isti broj premosnica. To mi je zanimljivo jer liječnici kažu kako bih se trebao više kretati, biti na zraku. A moj Stipe je bio non-stop na zraku. Količina stresa je problem, no moj Stipe ne odustaje. I dalje se penje. To je heroj na koga se ja mogu ugledati. Znači imam četiri premosnice, ali popet ću se na Mount Everest. To je stav.
Možda umjesto kandidature da se opustite u vinariji.
– Ja sam jako zaljubljen u kreaciju, u poslove gdje se nešto stvara. Za mene su vinari čarobnjaci. Vrijedni ljudi koji rade obezvrijeđen posao. U to sam ušao kako to obično bude, kao dobra priča među prijateljima. U Požegi sam godinama, tu su Enjingi, Krauthaker, Adžić, Jakobović, Perak, ma svi ti krasni ljudi. Tu je i Kutjevo i cijela priča oko toga. Kupio sam vinograd i suočio sam se s činjenicom da ne možeš sam sve napraviti, ne možeš pokriti troškove iz grožđa. No rezultat je fenomenalan jer dobiješ čašu vlastitog vina. Sva je sreća što imam takvu mogućnost da novac mogu uzimati iz jednog dijela mog posla i stavljati ga u drugi.
Ima li uspjeha na nekim natjecanjima?
– Moj uspjeh je jedna dobra graševina i činjenica da se jedan, meni jako drag čovjek koji ima suprugu i tri sina, zbog toga vratio iz Austrije u Mitrovac. Dakle, Drago se vratio natrag u Mitrovac. To je moj najveći uspjeh. To je najbolji put da vratimo Slavoniju. Moramo Slavoncima priznati da su vrhunski majstori u onome što rade i moramo ih podržati u investicijama. Ako su Slavonija i Baranja prije 25 godina dale da ostali mogu biti tamo gdje su sada, onda ti drugi krajevi sada moraju pomoći Slavoniji i Baranji. A ne da im pokažemo gdje je Irska. Ljudi stvarno odlaze zbog beznađa. Prije je odlazio otac pa se vrati za Božić i Uskrs i donio čokolade. Sada odlaze obitelji, i otac i majka i sinovi i kćeri. Pa nismo ušli u EU da bismo bili bazen radne snage. Mislim da ne trebamo ići u tom smjeru. To treba biti drugačije i vjerujem da se može,piše Jutarnji
