Ukorak sa zahuktavanjem nove turističke sezone u Hrvatskoj proteklih dana postavljeno je iznova i pitanje distribucije prehrambenih proizvoda manjih domaćih poljoprivrednih proizvođača prema turizmu. Pritom je poznato da je hrvatska poljoprivredna proizvodnja pala za punu četvrtinu samo u posljednjih sedam godina, bez obzira na javne subvencije u sektoru od oko tri i pol milijarde kuna godišnje, prenosi DW.
Hrvatska se ni dotad najvećim dijelom nije hranila vlastitim produktima, kamoli da bi nahranila onih približno 19 milijuna turista koji joj svake godine dolaze u posjetu. Ali, kako je istaknuto na jednoj panel-diskusiji pod pokroviteljstvom Hrvatske gospodarske komore prošli tjedan, veliki problem predstavlja činjenica da se niti dobar dio proizvedenog ne uspijeva organizirano plasirati kturističkoj industriji. Jer, nedostaju distribucijski lanci koji bi sistematično preuzimali prehrambene artikle i dostavljali ih restoranima i hotelima.
Sve isto kao i u prošlom stoljeću
Obratili smo se stoga neposrednim proizvođačima kako bismo čuli o kakvim se okolnostima radi, te što bi točno trebalo poduzeti. I dok je s voćem i povrćem lakše zbog manjih zahtjeva pri skladištenju, namirnice životinjskog porijekla iziskuju složeniji tretman. A ljeti svakako nema kvarljivije robe od mliječnih proizvoda koje, međutim, odlikuje i dobra prođa. Za ovu priliku porazgovarali smo tako s predstavnicima dvaju obiteljskih gospodarstava iz kontinentalne Hrvatske koja se bave proizvodnjom i preradom mlijeka.
„Sve vam je to nažalost isto kao i prije, recimo, 20 godina”, započela je svoju priču Adela Jareš iz Donjih Sređana pokraj Daruvara. „Sami prodajemo svoju hranu u najbližem okruženju, dok je plasman prema moru opterećen velikim troškovima i još većom neizvjesnošću. Pokušavamo i to, mada nema rješenja dok se ne organizira nešto na višoj razini, za sve nama slične.”
U praksi to za mini-siranu Jareš, odlikovanu brojnim sajamskim priznanjima, znači snalaženje s nedostatkom radne snage i vlastitim transportnim resursima. Potonji se svode na rashladno vozilo Thermo King koje su nabavili pomoću novca dobivenog iz fondova EU-a.
No daljnji problemi nastaju zbog činjenice da je tom vozilu potrebna električna struja dok je parkirano s robom u hladnjaku. Ono je pritom relativno bučno, pa nije poželjno da ga se parkira u blizini turističkih smještaja. Tome pribrojimo i nedostatak ikakve garancije da će sirevi zaista biti prodani navrijeme, po prihvatljivoj cijeni.
Država se mora pobrinuti za distribuciju
„Ali mi smo osuđeni na to da, kad stvorimo zalihe sira, moramo krenuti prema moru. Onda se još pokaže da nas nema dovoljno, jer smo sad tu samo suprug i ja, i jedan naš radnik. Kćeri su nam otišle, jedna na studij, a druga je našla svoju ljubav u Zagrebu. A da biste imali proces ‘od polja do stola’, treba nonstop održavati čitav pogon od štale i usjeva do sirane. Osim svega, nitko od proizvođača poput nas ne može imati posve kontinuiranu i uravnoteženu produkciju sira.Krave moraju imati svoj suhostaj”, objasnila nam je Jareš.
Suhostaj je naime razdoblje od oko posljednjih mjesec i pol dana graviditeta krave uoči teljenja, a tad se životinji ne uzima mlijeko kako bi se plod nesmetano razvio. No ukoliko bi se okupio veći broj prerađivača mlijeka, distribucija bi uvijek raspolagala izbalansiranom količinom proizvoda. Adela Jareš smatra da bi se za to morala pobrinuti država,prije svega Ministarstvo poljoprivrede RH. Ako treba, s njim bi u tome mogli surađivati resori gospodarstva, turizma, financija. Naša sugovornica svjesna je da će, ako ta briga nastavi izostajati, turizam u Hrvatskoj trošiti sve više uvozne hrane, abrojno stanje domaćih poljoprivrednika će i dalje opadati.
Prekupci odugovlače s isplatom prodane robe
S njom se slaže i poljoprivrednik te prerađivač Ilija Perić iz Viškovaca kod Đakova: „Glavni je problem u tome što dostava od nas ka turistima nije umrežena. Možda bi se trebalo osnovati neke zadruge, ali mislim da neće ići bez potpore države. Pričalo se da će se i pobrinuti za rješenje, ali projekt nije zaživio. Ovako je teško izdržati, s obzirom da nema institucije koja garantira plasman i isplatu. Prekupci prodaju našu robu za nekoliko dana, pa novac čekamo po dva mjeseca. A kad bi bilo drukčije, mogli bismo i više proizvesti.”
