Osim njih, u Prištinu je došao i Wesley Clark, bivši zapovjednik NATO-a u Europi. Sve troje su vlasti na Kosovo odlikovale Ordenom slobode.
U obraćanju okupljenima, Clinton je rekao kako je ponosan na činjenicu da je bio američki predsjednik kada je donesena odluka o NATO intervenciji na Kosovu.
“Drago mi je i ponosan sam što sam bio tu da vam pomognem, da zaustavimo etničko čišćenje i donesemo mir. Nosim jednu malu fotografiju iz mog ureda u New Yorku, snimljenu po završetku sukoba. Na slici smo Madeleine [Albright], [Wesley] Clark, Tony Blair i ja. Gledam je svakoga dana i podsjećam se šta je bio glavni cilj moje politike. Kako bih opravdao upotrebu sile, uvijek se sjetim lica građana koje sam sreo ovdje prije 20 godina”, rekao je Clinton, prenosi “Al Jazeera Balkans“.
Albright: Građani Kosova imaju razloga biti ponosni
Albright je pohvalila napredak koji je Kosovo ostvarilo u posljednjih 20 godina.
“Formirali ste političke stranke i održali izbore. Vi ste neovisno društvo, napravili ste neovisan pravosudni sustav. Bili ste veoma konstruktivni u radu s međunarodnom zajednicom. Uradili ste sve da bi Kosovo bilo jedno normalno mjesto za život i država koja treba postati punopravna članica sjevernoatlantskih integracija. Građani Kosova imaju razloga biti ponosni. Naši narodi će uvijek biti zajedno i surađivati na unapređenju demokratije”, poručila je Albright.
Prema riječima kosovskog predsjednika, Hashima Thacija prije 20 godina donesene su teške odluke.
“Danas, kao predsjednik Kosova, u ime institucija Republike Kosovo, u ime građana Kosova, iskreno i uz najveće poštovanje vam svima kažem – hvala”, poručio je Thaci gostima.
Po okončanju rata 1999. godine na Kosovu je bilo raspoređeno gotovo 50.000 vojnika. Sada u misiji KFOR-a služi manje od 4.000 vojnika iz 28 država. Usprkos smanjenju broja pripadnika, KFOR je i dalje najveća vojna misija NATO-a u Europi.
Suze radosti i očaja
Prije 20 godina tekle su suze na Kosovu, od radosti i očaja, ovisno o tome tko se na kojoj strani našao, nakon što su se uključile snage NATO-a i zaustavile rat sa Srbijom, objavio je AFP u tekstu posvećenom okončanu kosovskog sukoba.
Za kosovske Albance 12. lipnja 1999. bio je dan oslobođenja od beogradske represije.
No, za srpsku manjinu bio je to poraz koji je otvorio novo poglavlje straha i nesigurnosti, prenosi Hina.
Ove srijede obilježava se 20. godišnjica te prekretnice. Kosovska vlada proslavit će obljetnicu svečanošću koja će uključivati govor bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona, koji je za svog mandata bio glavni saveznik Kosova.
NATO-ova tromjesečna intervencija zaustavila je nasilje između albanskih separatista i srpskih snaga, kojima je upravljao Slobodan Milošević. Iako je nasilje zaustavljeno, dvije se strane nikad nisu potpuno pomirile.
Odnosi kosovskih Albanaca i lokalnih Srba i dalje su napeti.
Uspomene na 12. lipnja uzrok su tog prijepora.
Sukob odnio blizu 13.000 života
Shpresa Gashi (68), kosovska pjevačica, sjeća se “eksplozije emocija” nakon što su pristigle vijesti o ulasku međunarodnih snaga na Kosovo.
Tijekom godinu i pol sukob je odnio približno 13.000 života, većinom kosovskih Albanaca.
Gashi je u to vrijeme bila jedna od stotina tisuća ljudi koji su morali pobjeći u susjedne države zbog izbijanja rata.
“Tada sam prvi put vidjela radost među kosovskim izbjeglicama”, prisjeća se.
Ezat Rexhepi (72), stanovnik Prištine, također se s radošću prisjeća tog “divnog dana”.
“Obukao sam svoje najbolje odijelo, stavio kravatu i otišao pozdraviti snage NATO-a”, prisjeća se s osmijehom Rexhepi.
Edita Brajshrori (40), frizerka iz Prištine, sjeća se zvukova glazbe koji su pristizali kroz prozore stanova, koji su bili zatvoreni mjesecima.
“Moglo se čuti glasnu muziku na albanskom jeziku prvi put nakon mnogo godina”, rekla je AFP-u.
No, sjećanjima kosovskih Srba i dalje dominiraju strah i ogorčenost.
Strah i progonstvo
Srbi žive stoljećima na Kosovu, regiji na jugu koju smatraju kolijevkom svoje pravoslavne vjere.
Nakon rata mnogi su bili prisiljeni pobjeći ili se izolirati u enklavama.
Srpska je zajednica napadana i iz osvete, kao svojevrsno poravnavanje računa nakon godina represije Slobodana Miloševića, koju su ondje trpjeli etnički Albanci.
Prema Beogradu, gotovo 200.000 Srba izbjeglo je s Kosova u Srbiju. Na Kosovu je ostalo približno 120.000 Srba, uglavnom na sjeveru, u blizini granice.
“Plakao sam… Gledao sam kako se naša vojska povlači, a dolazi strana”, kaže Dobrosav Jakovljević (73), Srbin koji sada živi u siromašnom području na sjeveru Kosova.
Jakovljević za rat krivi nemilosrdnog vođu Miloševića, no smatra kako su njegovi sunarodnjaci prošli lošije.
“Albanci dobivaju ono što žele, a mi smo izgubili sve”, kaže.
Slaviša Jokić (45) sjeća se kako je morao pobjeći iz svoga doma u zapadnom dijelu Peći nakon što su “banditi” počeli napadati srpske kuće.
“Ljudi su ubijani usred bijela dana, a da oni [NATO] nisu mrdnuli prstom”, kaže Jokić.
Snage NATO-a – ‘Neka ostanu; da ih nema, izbio bi novi rat’
Đorđe Jovanović (46), učitelj iz srpskog dijela Mitrovice, također se sjeća tuge dok je promatrao kako se srpska vojska i policija povlače, a dolaze snage NATO-a.
“Ovo više nikad neće biti Srbija”, mislio je tada.
Srbija je izgubila nadzor nad svojom nekadašnjom pokrajinom 10. lipnja, a dva dana kasnije Kosovo je stavljeno pod međunarodnu zaštitu Ujedinjenih naroda.
Beograd nikad nije prihvatio neovisnost Kosova, koju je Priština proglasila 2008.
Ta je odluka stavila Kosovo u geopolitičku neizvjesnost, s podrškom SAD-a i većine Zapada, a bez priznanja Beograda i njegovih saveznika Moskve i Pekinga.
Napetosti su i dalje visoke između nekadašnjih ratnih neprijatelja te je i danas na Kosovu smješteno otprilike 4.000 pripadnika NATO-ovih snaga.
Jovanović sada smatra kako je prisutnost međunarodnih vojnika ključna.
“Neka ostanu. Da ih nema, ovdje bi izbio novi rat”, kaže.
