Ana Paunović, majka mladića koji je u junu 2018. godine preminuo nakon što je uzeo ekstazi, prvi put otvoreno je govorila o tragediji svoje porodice, prenosi “Blic“.
– Prije svega želim da kažem da, iako sam radila kako sam najbolje umijela, smatram sebe najodgovornijom – rekla je ona i nastavila svoju ispovijest:
– Jovan je veče prije kobne noći slavio punoljetstvo. Bio je presretan. I ponašao se kao pravi domaćin. Nije bio pijan kako se to očekuje. Nikad nije bio pijan. Drugovi kažu da je uveijk poslije pola piva morao da šeta jer nije baš podnosio alkohol. Sutradan je otišao na još jedno punoljetstvo, kojih je te godine bilo svakog viknda, budući da je to taj uzrast. Bili smo na vezi do 01:30 i bilo je sve u redu. Trebalo je da spava kod druga da se ne bi sam vraćao kući – rekla je Ana.
Sljedećeg dana je pokušala da stupi u kontakt sa sinom, ali nije uspjela, dobila je informaciju koju nije očekivala.
– Pozvala sam ga oko 9 sljedećeg jutra da mu javim da dođe po ključ kod mene na posao. Javila se nepoznata djevojka i rekla da je na VMA na toksikologiji, pijan i drogiran. Bila sam u šoku i nevjerici. Upravo zbog čestih žurki, a slušajući ljude čija su djeca sličnih godina, kupovala sam testove na narkotike isključivo preventivno. Uvijek su bili negativni… Na VMA je uslijedio novi šok. Predaju mi Jovanove stvari… On je na aparatima za disanje, prekriven ledom zbog previsoke temperature. U komi. Doktorka sa preko 30 godina staža kaže da tako nešto nije vidjela. I da je sve u Božjim rukama. Dobijam nešto za smirenje. Mislim se – daću mu bubreg, pluća, srce; to je kriza, ali će se prebroditi. Mlad je, jak, sportista – prisjeća se Ana i nastavlja:
– U 15 sati nas puštaju još jednom kod njega. Temperatura spada, ali sve ostalo je jasno. Ne želim da vjerujem. Zovemo sve koji mogu da pomognu, čujemo za lijek koji se daje u takvim slučajevima, ali kažu da je za Jovana kasno. U 21:15 javljaju nam da je preminuo poslije tri reanimacije. Narednih dana se ne sjećam jer sam bila na injekcijama i infuziji. Znam samo da nisam bila majka narkomana, iako vjerujem da je radoznalost dovela do toga da proba ono što je danas “in”. Takođe sam sigurna da se ne radi o velikom broju tableta, već o razornoj moći hemije koja je smućkana u kućnoj radinosti, a što pokazuju rezultati obdukcije – kaže Ana.
Majka mladića koji je tragično izgubio život ima poruku za sve mlade ljude koji tek kreću u život.
– Vrlo je važno da mladi shvate da je upravo to prva smrt: ako ne odmah, a ono kroz neko vrijeme, kad postanu zavisni. Jer je to hemija koja donosi osjećaj prelijepog stanja, blaženstva. Ali kada dejstvo prođe počinje blaga, pa sve jača depresija, koja vas vodi ka novoj tableti. Takođe je opasno upravo to što je jeftina, a ne može se ispratiti ko je ikako je pravi. Mladi nisu asocijalni prvenstveno zbog društvenih mreža koje rijetko koriste za edukaciju. Naprotiv: zbog izumiranja porodice kao institucije. I zbog opšte nebrige za njihova osjećanja. Svijet sveden na materijalno dovodi i do maloljetničke trgovine narkoticima, što nadležnima upravo vezuje ruke – rekla je Ana.
Ana Paunović ima prijedlog i da se na časovima u školama ozbiljnije radi na ovim temama i problemima adoloscenata.
– Jedna od ideja je da se građansko vaspitanje ili vjeronauka ozbiljnije pozabave raznim temama, pa i narkomanijom. Ako se već pohađaju od 1. do 8. razreda i ako se djeci o tome stalno priča, vjerujem da će dobar dio njih imati izgrađen stav o tome. Naravno, roditelji su ključni faktor, ali samo kao složna zajednica. Problem kod sintetičkih droga je što nisu lako uočljive. Neće vaše dijete ići prljavo i zapušteno, neće nositi duge rukave ili biti agresivno prema vama. Kad dođe u tu fazu, onda je već na težim drogama, a vi ste u preozbiljnim problemima. Takođe, mislim da u klubovima treba da radi licencirano obezbjeđenje, osobe koje su registrovane i imaju završenu prvu pomoć i vatrogasni kurs. Nije davno bilo kad su se mladi pogušili usred požara. Jer NN lica iznajmljena za jedno veče mogu biti upravo oni protiv kojih se borimo. Zar na žurku, koja je prijavljena uredno i na kojoj prisustvuje više od 400 ljudi nije najnormalnije da upadne policija i obavi pretres? Posebno kad je neki objekat već na glasu? – pita se Ana i nastavlja svoju ispovijest:
– Ideja je puno, nisu skupe i nerealne. Samo je bitno – da li želimo budućnost? Moj Jovan je nema, ali ako je njegova smrt povod da se neko spase, onda moj život dobija bar nekakav smisao. A ja dane provodim vjerujući da će odnekuda doći. U međuvremenu sarađujem sa psihijatrom koji se bavi adolescentima. Pokušavam da nađem smisao življenja. Možda ga nalazim u tome što me Jovanovi prijatelji redovno obilaze, što je, bar za sada, jedno dijete potražilo stučnu pomoć. Što vjerujem da borba nije uzaludna, iako pojedinci još šetaju slobodno – poručila je Ana Paunović.
