Razgovor sa Kenterom uradile su “Vijesti.ba“, a mi vam ga prenosimo u cijelosti.
Na početku razgovora, možete li nam konkretno reći šta je prema Vašem mišljenju za države našeg regiona prioritetnije – članstvo u Evropskoj uniji ili u NATO savezu? I zbog čega?
KENTERA: Ja bih to postavio u jednu ravan gdje ta dva procesa ne bih odvajao jer su komplementarni. Iako formalnopravno ulazak u EU ne zavisi od ulaska zemlje u NATO, činjenica je da nijedna zemlja koja je prošla kroz period tranzicije, a to su sve zemlje zapadnog Balkana, nije postala članica EU a da prije toga nije postala članica NATO-a. Ako pogledamo iskustva drugih zemalja – Crne Gore, naprimjer, onda je činjenica da bi zemlje trebale prvo ući u NATO, a onda nakon toga i u EU. Jer, za sam ulazak u NATO vama je već potrebno oko 80 posto reformi koje morate provesti, a koje su ujedno i iste one reforme neophodne za ulazak u EU. A onda vam preostaje još tih dvadesetak posto još zahtjevnijih, dubinskih reformi koje morate provesti da postanete članica EU. Dakle, dva komplementarna procesa, gdje prvo idete u NATO, a onda nakon toga i u EU.
Možete li nam navesti neke od pozitivnih procesa/primjera koji su se za nešto duže od dvije godine, koliko je Crna Gora i zvanično članica NATO saveza, desile u Vašoj zemlji?
KENTERA: Možda to građani Crne Gore još uvijek ne vide i ne osjete, ali činjenica je da mi više nismo neko o kome tamo druge zemlje raspravljaju i o čijoj sudbini se odlučuje, a da se mi o tome uopšte ne pitamo. Činjenica je da mi sada sjedimo sa svim tim zemljama za istim stolom i da imamo jednako pravo glasa kao i neke najmoćnije države svijeta, poput SAD-a, Njemačke, Francuske, Velike Britanije.
Činjenica je da mi odlučujemo o najbitnijim stvarima jednako kao i te zemlje. Činjenica je da se odluke donose konsenzusom. Činjenica je da sutra, ukoliko se nešto kosi sa crnogorskim nacionalnim interesima, koliko god to građanima možda izgledalo nerealno, Crna Gora takve odluke može blokirati. A da li će biti pritisaka od strane velikih sila? Svakako da hoće. Jer je nerealno očekivati da neće. Zamislite sutra da se jedna mala Crna Gora pojavi i usprotivi interesima 29 preostalih zemalja. Naravno da će oni pokušati da vrše pritisak na tu zemlju da promijeni svoju odluku, ali je isključivo na rukovodstvu te zemlje koliko će biti istrajno da određene odluke ili ospori ili ih provede u djelo, u zavisnosti od toga šta su njeni interesi. Takvih primjera je bilo u praksi i sa Slovenijom, i sa, recimo, Grčkom i Makedonijom, kada je Grčka blokirala makedonski ulazak u NATO. Takvih primjera imate koliko hoćete, samo što se o njima ne govori. Mi više nismo neko ko je dio nekog menija, nego sada imamo tu mogućnost da s menija biramo kako i šta ćemo dalje raditi.
Pored toga, zaista je evidentan priliv stranih direktnih investicija, pri čemu moram naglasiti da se ovdje sad radi o održivim investicijama. Prije ulaska u NATO i godinama ranije mi smo imali jednu najezdu ruskih investitora, čiji osnovni cilj je bio pranje novca – da budemo iskreni i realni. I to je nešto što se izuzetno negativno odrazilo na crnogorsku privredu. I mi nismo dugoročno imali, niti sada vidimo ikakve efekte od takvih investicija. Ono što nam treba i što se sada dešava su upravo te održive investicije iz zapadnih zemalja. Ozbiljne kompanije i ozbiljni investitori jednostavno hoće da investiraju u zemlje koje su bezbjedne, i gdje znaju da će njihov kapital biti bezbjedan u narednih 20, 30, 50 godina. I to je osnovni princip poslovanja svake ozbiljne kompanije koja nije došla do kapitala preko noći i čiji cilj nije pranje novca, nego sticanje profita na nekoj zakonski utemeljenoj osnovi.
Mislim da će se pravi efekti vidjeti tek poslije pet godina od crnogorskog ulaska u NATO. Mislim da tek tada zaista možemo očekivati da svaki naš građanin osjeti konkretne koristi od članstva zemlje u NATO-u – u smislu razvoja infrastrukture i dubinskih reformi koje će se nastaviti i koje su nam neophodne da postanemo članica EU. A tu je i aspekt turizma, koji nam je itekako bitan. Dakle, da se vratimo onom periodu zlatnog crnogorskog turizma do 90-ih godina kada su nam maltene svi gosti dolazili iz zapadnih zemalja. Mi nismo znali za druge goste, sezona nam je trajala šest mjeseci i to je zaista bio jedan zlatni period turizma. Možda su ova i sljedeća godina neki prijelazni period koji je potreban za razvoj nove strategije u turizmu i identifikovanje na koji način i za koje goste se treba boriti. Tako da zaista očekujem da se ti efekti tek vide u narednom periodu.
Potencijalnim ulaskom Sjeverne Makedonije u NATO, krajem ove godine mogli bismo imati situaciju da su u regionu vojno neutralne jedino BiH i Srbija. Koliko je to dobro za bezbjednost i stabilnost našeg regiona?
KENTERA: Prije svega, ja se uopšte ne bih složio da je Srbija vojno neutralna. Dakle, ako vi toliko radite kao što u ovom momentu Srbija s Rusijom radi na nekim stvarima, onda ne možemo pričati ni o kakvoj neutralnosti. Moramo shvatiti da danas ne postoje zemlje koje su neutralne, to može biti samo nešto što postoji na papiru. U realnosti – neutralnost ne postoji. To je jedna kategorija koja datira iz prošlosti i određene zemlje tada su neutralnost sebi i mogle priuštiti. Nekima je ona bila nametnuta, kao Austriji, Švajcarska je sebi može priuštiti… Ali da na jednom turbulentnom Balkanu govorimo o Srbiji i o BiH kao neutralnim zemljama, pa izvinite, to je apsolutno nešto što može samo da bude u domenu bajki, iluzija i ničega drugoga.
Da bi danas jedna zemlja bila neutralna, mora ispuniti tri faktora. Prvo, da sama teritorija te zemlje ispunjava uslove da može biti neutralna. A ni BiH, niti Srbija ne ispunjavaju te uslove, imajući u vidu da je Balkan jedno izuzetno turbulentno područje, u prošlosti protkano brojnim ratovima. U geografskom smislu i Srbija i BiH zauzimaju isuviše važne položaje da bi mogle biti neutralne. To je dakle prosto neodrživa kategorija. Druga stvar je to istorijsko naslijeđe, o kojem sam ranije govorio. Ako uzmemo u obzir sve ono što se dešavalo u prošlosti, nije realno za očekivati ni Srbija niti BiH da mogu biti vojno neutralne. I treća stvar, možda i najbitnija – nije dovoljno da zemlja sama proglasi vojnu neutralnost. To ništa ne znači. Da bi zemlja bila neutralna, međunarodna zajednica i ostale zemlje moraju je percipirati neutralnom. A nijedna ozbiljna zemlja ni u jednom momentu neće ni Srbiju, niti BiH doživljavati neutralnima, jer su to isuviše bitni subjekti na Balkanu. Na kraju krajeva, niko u Srbiji nije ni pitao građane žele li da njihova zemlja bude neutralna. Da ne govorimo o tome kakav bi bio ishod. Suština priče je da odluka o toj vojnoj neutralnosti apsolutno nije utemeljena na osnovu realnog stanja.
Za bezbjednost i stabilnost regiona ključ je da sve zemlje u jednom momentu postanu dio jednog kolektivnog sistema bezbjednosti kako bismo zaista konačno stavili tačku na sve probleme na ovim prostorima, kako više ne bismo govorili o mogućnostima novih ratova, i kako bismo, na kraju krajeva, budućim generacijama obezbijedili zaista mnogo kvalitetniju i bolju budućnost od one kakva je bila naša.
Kakvom ocjenjujete brzinu kojom se zemlje zapadnog Balkana kreću ka članstvu u EU? Mora li EU biti malo odlučnija i konkretnija po pitanju proširenja?
KENTERA: Pa, ne da mora, nego ako EU misli bilo šta da postigne u narednom periodu i da to zaista bude onako efektno, onda je to „conditio sine qua non“ (uslov bez kojeg se ne može, op.a.). Mislim da se budućnost Evrope ne može graditi bez politike proširenja. To je ono što je ključno. Na kraju krajeva, ukoliko EU prema zemljama zapadnog Balkana ne bude vodila vrlo jasnu politiku proširenja i omogućila im da dijelom evropske porodice postanu isključivo na osnovu zasluga i dubinskih, a ne kozmetičkih reformi, onda će ovaj naš prostor zauzeti neko drugi. I nemojte misliti da neki ozbiljni igrači, poput Rusije i Kine, već na tome ne rade, sa željom da uskoče na prostor zapadnog Balkana i sebe postave kao ključne igrače. EU toga mora biti svjesna i mora reagovati što prije. A na nama je da ne sjedimo skrštenih ruku i samo čekamo da nas Evropa prigrli u svoje naručje, nego da ozbiljno radimo na svim reformama kako bismo pokazali da jesmo i trebamo biti dio jednog takvog kluba. U suprotnom, ako mi to ne želimo radi nas samih, prije svega, radi boljeg kvaliteta života u našim zemljama, a ne tamo radi neke EU ili ne znam koga drugoga, onda nam tamo nije ni mjesto. Dakle, moramo biti svjesni da moramo uraditi neke stvari koje su neophodne za promjenu načina i kvaliteta života u našim zemljama, a onda i očekivati da postanemo dijelom EU.
