Da se radi o velikoj zaradi, dokazuju i nedavna uhićenja krijumčara. Naime, Uskok je temeljem policijske kaznene prijave podigao optužnicu protiv 11 hrvatskih i dva kosovska državljana koje se sumnjiči da su se udružili još u prosincu 2018. na području Primorsko-goranske, Istarske i Brodsko-posavske županije radi krijumčarenja stranaca iz BiH do slovenske granice. Dio okrivljenika preuzimao je strance u vlastite ili iznajmljene automobile, dok je drugi dio okrivljenih svojim vozilima “sudjelovao u prijevozu kao prethodnica, radi izviđanja policijskih ophodnji na ruti kretanja”, prenosi vecernji.
Na taj način su, tvrdi tužiteljstvo, omogućili nedozvoljeno kretanje po teritoriju Hrvatske te prelazak granice za najmanje 96 stranih državljana, kao i njihov transfer do državne granice sa Slovenijom i zaradili barem 100 hiljada eura računajući najmanje 1000 eura po osobi za prelazak preko državne granice s Bosnom i Hercegovinom.
“Krijumčari ljudi danas zarađuju daleko više od krijumčara droge, a ono što je najvažnije – nisu toliko izloženi opasnosti”, kazao je za Večernji list Iračanin Mohammad S. (podaci poznati redakciji) koji već neko vrijeme živi u Hrvatskoj gdje je dobio politički azil. “Bitno da imaš novca, a onda nema nikakve prepreke. Iz Iraka do Italije put me koštao osam tisuća eura. Ono što je najvažnije je stići do Istanbula, a onda dalje sve ide glatko”, govori Mohammad prepričavajući nam kako je prolazio granice sa krijumčarima. “Iračani ne trebaju vizu za Tursku. U Iraku ima agenata koji rade na krijumčarenju ljudi. Oni samo povezuju s ostalim krijumčarima. Daju ti upute s kim i kako da se nađeš u Istanbulu, pravim bossovima, koji će te prebaciti dalje. Sve se to radi preko putničkih agencija.
Kada dođeš kupiti kartu za Istanbul, agent te pita je li to tvoja konačna destinacija ili nastavljaš dalje. Ako kažeš da nastavljaš dalje, za 100 dolara ponude ti kontakte ljudi koji te vode iz Istanbula dalje”, govori Mohammad koji je već, kako kaže, u Iraku imao kontakte s krijumčarima koji će doći po njega u Istanbulu. “Cijene rapidno rastu. Ja sam platio osam hiljada eura put do Italije, ali sada se cijene kreću između 10 i 15 hiljada eura po osobi s obzirom na to da je postalo sve teže prolaziti granice.
U Istanbulu, na trgu Taksim, stoje kao trgovci. Čak možeš s njima i pregovarati o cijeni. Osim što ti nude prebacivanje do Evrope, nude i razne dokumente, od sirijskih nadalje. Sirijski dokumenti najbolje prolaze i najviše se kupuju. Kupio sam sirijsku ličnu kartu i pasoš za 500 dolara i ti su me ljudi dalje prebacivali preko granica. Dogovorili smo cijenu od osam hiljada eura, pola odmah, a pola na cilju. Sve je teklo glatko dok nismo došli do Makedonije.
Tamo su nam počeli problemi, nakon što je zatvorena balkanska ruta i otvorena nova južna balkanska ruta koja ide preko Turske, Grčke zatim Albanije ili Makedonije i Kosova, Crne Gore i BiH, Hrvatske i Slovenije. S obzirom na to da je nova, ruta je dosta opasna. Abu Ramadan, inače Iračanin, krijumčar koji me prebacio sve do Makedonije, savjetovao mi je da pokušam proći preko Srbije jer preko BiH, osim što je težak teren, dugo se čeka na prelazak granice s Hrvatskom te postoji mogućnost da budem uhvaćen i vraćen”, kazao je Mohammad koji se tada odlučio za nešto više novca otići na, kako su mu rekli, lakši put, preko Srbije.
Nova balkanska ruta Nova južna balkanska ruta koja iz Grčke vodi preko Makedonije, Kosova i Albanije, Crne Gore, BiH, Hrvatske i Slovenije u funkciji je već dulje vrijeme, a izbjeglica je sve više. Broj migranata koji se tom rutom pokušavaju dočepati Europe neusporedivo je manji od onog iz 2015. godine, ali onda se izbjeglice propuštalo u Europu. Iako su danas granice zatvorene, i dalje ih se stotine svakodnevno pokušavaju pod svaku cijenu probiti do zapadnoeuropskih zemalja. Nova izbjeglička ruta izravna je posljedica zatvaranja za izbjeglice granica Makedonije i Srbije, kao i Mađarske, Hrvatske, Slovenije i Austrije, zemalja kroz koje je prolazila prva balkanska izbjeglička ruta.
Potvrđuje se, međutim, da žice i neumoljiva policija nisu zaustavili one koji u Europi, bez obzira na to je li riječ o izbjeglicama koji bježe od rata ili migrantima koji bježe od ekonomske bijede, vide jedini spas. Ti su ljudi otkrili novu trasu, koja iz Grčke vodi preko Albanije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Hrvatske do Slovenije i dalje u EU. Kroz BiH izbjeglice prolaze uglavnom slobodno i bez skrivanja, koristeći se dostupnim mogućnostima prijevoza. U Velikoj Kladuši i Bihaću im je neformalni hot spot. Nesumnjivo je, međutim, da je nova ruta opasnija za izbjeglice od prošle rute. Pogotovo je opasna rijeka Kupa na granici Hrvatske i Slovenije koja se proteklih tjedana i mjeseci pokazala nepremostivom preprekom za nekolicinu nesretnika, koji su u nekoliko različitih incidenata našli smrt u nabujaloj rijeci.
Bili smo svjedoci nedavne tragedije kada je vozač kombija s migrantima završio u rijeci Kupi. U kombiju je bilo 11 osoba, a jedna je žena poginula. Četvero djece u dobi od tri do devet godina zadržano je u bolnici na promatranju. Sedam policijskih uprava koje se protežu uz granicu s Bosnom i Hercegovinom dobilo je jasan nalog da provode znatno jači nadzor državne granice zbog većeg pritiska migranata koji iz Bosne i Hercegovine žele ući u Hrvatsku. Riječ je o policijskim upravama Sisačko-moslavačkoj, Karlovačkoj, Ličko-senjskoj, Zadarskoj, Šibensko-kninskoj, Splitsko-dalmatinskoj i Dubrovačko–neretvanskoj.
Zbog velikih mjera sigurnosti na granici Hrvatske i BiH, ponovno se aktivirala ruta i preko Srbije, koju je, za nešto više novca, izabrao i Mohammad koji je nekoliko dana boravio u Beogradu čekajući trenutak kada će moći prijeći granicu i ući u Hrvatsku. “U Beogradu sam odsjeo u jednom hostelu nekoliko dana čekajući iračkog Kurda Abu Mariana koji već dulje vrijeme živi u Srbiji te ima srpsko državljanstvo. Abu Marian bio je u Sloveniji jer je uspio prebaciti desetak migranata u Italiju. On mi je poslao dvojicu Iračana koji su me trebali prebaciti do Hrvatske. Njima sam trebao dati još dvije hiljade eura, a nakon dolaska na cilj, u Sloveniju, još dvije hiljade.
U kombiju sam bio s još trojicom Iranaca, dva Sirijca i četiri Afganistanca. Vozač kombija stranih registracija cijelo je vrijeme šutio i nije s nama razgovarao. Vozili smo se oko četiri sata bez zaustavljanja i obavljanja bilo kakve nužde. Vozač je cijelo vrijeme mobitelom razgovarao s ljudima koji su nas dočekali na ulasku u šumu, dva Srbina i jednim Sirijcem te jednim Albancem. Polako se počelo mračiti, ali čekali smo dok nije skroz pala noć. Tada smo krenuli i hodali gotovo čitavu noć. Mislio sam da smo već duboko u Hrvatskoj, međutim samo smo stigli do granice i čekali svitanje.
Kako su nam objasnili krijumčari, preko noći se samo skroz približimo granici, ali ne možemo prijeći s obzirom na to da granični policajci imaju sofisticirani senzorski i radarski sustav za nadzor i praćenje u noćnim uvjetima, zbog čega smo čekali svitanje i krenuli preko granice. Nevjerojatno kako to sve funkcionira. Sakrivali smo se i čekali u šumarku dok nam “promatrači” nisu javili da je prolaz slobodan i da krenemo”, govori Mohammad ističući kako su ih nakon prelaska granice kod Tovarnika u Hrvatskoj već čekali drugi ljudi. “U Hrvatskoj su nas dočekali s kombijem njemačkih registracija, vozač Hrvat i Iračanin Abu Ramadan s kojim sam prvi put kontaktirao kada sam stigao u Beograd. Abu Ramadan mi je rekao da će sve biti u redu i da nema panike ni straha te kako se on upravo vratio iz Italije kamo je prebacio ljude.
Govorio nam je kako u Hrvatskoj nigdje nećemo stati dok ne prijeđemo slovensku granicu. Prije nego što smo krenuli Abu Ramadan je tražio da izbrišem njegov broj i sve poruke koje smo razmijenili dok sam bio u Beogradu, kako, u slučaju da nas policija uhvati, ne bi doznali tko je tu krijumčar. Nakon nekoliko sati vožnje došli smo do grada Karlovca iz kojeg smo opet došli do šume. Preko noći smo čamcima prelazili rijeke, a u ranim jutarnjim satima granicu. Abu Ramadan nam je nakon prelaska rijeke podijelio deke i rukavice te objasnio da je ispred nas podignuta žičana ograda, žilet-žica, te kako da postavimo deke da je možemo prijeći bez ozljeda.
Granicu su s nama prolazila trojica domaćih, dok je Abu Ramadan prošao preko legalne granice . Sjećam se da smo prošli uz ploču na kojoj je pisalo granični prijelaz Pribanjci – Vinica. Bez ikakvih problema prošli smo granicu. U Sloveniji nas je opet čekao kombi i slovenski vozač s kojim je bio i Abu Ramadan. Prije nego što smo krenuli, morali smo slovenskom vozaču dati dvije hiljade eura da nas preveze do Italije. Abu Ramadan nas je ostavio same s vozačem kojem je dao upute kamo da nas preveze, a on je ušao u drugi auto koji ga je čekao te otišao u suprotnom smjeru”, govori Mohammad objašnjavajući kako se na kraju našao u Hrvatskoj, a ne u Italiji u koju je htio ići.
“Iako su svi krijumčari bez srca, do ovog krijumčara u Sloveniji svi su bili korektni prema nama. Za novac koji smo im dali odradili su svoj posao i doveli nas na mjesto koje je bilo dogovoreno. Međutim, slovenski krijumčar ostavio nas je u Sloveniji i rekao da smo stigli u Italiju. Ostavio nas je na jednoj benzinskoj crpki u Kopru i otišao. Za pola sata je došla policija po nas i odvela nas u policijsku postaju. Nisam rekao da sam došao iz Srbije, već iz Hrvatske. Slovenski su me policajci predali hrvatskim te sam odmah zatražio azil jer sam bio politički nepodoban i pobjegao iz Iraka i eto me danas tu. Iako je moja želja bila Italija, ne mogu se požaliti. Najvažnije mi je da živim u miru i na sigurnom mjestu. Učim hrvatski jezik i nadam se da ću naći posao jer želim tu ostati”, kazao je Mohammad naglašavajući kako je sudbina zbog nečeg htjela da on završi upravo u Hrvatskoj, a ne u Italiji.
