Muka me natjerala, skolili me bijeda i čemer, odgovara im 65-godišnji domaćin iz Prilipca kod Požege, rad da priča koliko mu je svaki dinar veliki i crn. Crn kao crna zemlja do koje je uvijek voljan da se sagne samo da bi porodicu prehranio i lječio. Ne ljuti se kad ga bogaljem nazovu, ali ga tišti, duša ga zaboli, kad ga priupitaju gdje su mu sinovi, što mu oni ne pomognu.
– Zreli su oni ljudi, ali samo po godinama, ne mentalno – savije glavu Jovanović i odgovori im.
ZLO NE IDE SAMO
Dvadeset godina je imao, bjješe to ni petnaest dana pošto je odslužio vojsku, kad mu je vršalica u njivi otkinula desnu ruku. Otad Milomir za hljeb zarađuje samo jednom rukom.
– Kuću sam obnovio, napravio vikendicu, podigao torove. Sve sa ovih pet prstiju, mnogo više nego mnogi sa svih deset. Neki i četiri ruke da imaju ne bi postigli koliko sam ja sa jednom. Kosim livade, sječem, izvlačim i slažem drva, bavim se poljoprivredom. I dobrovoljni sam davalac krvi. Do prije deceniju bio sam i rabadžija – veli Jovanović.
Miloš Cvetković- RAS Srbija
Dvije godine pošto je ostao invalid oženio se Vukosavom, sa njom rodio prvo Radojka, posle Srećka. Starijem su 44, mlađem 42. Ali oba su došla na svijet sa mentalnim poremećajem. Kažu da jedno zlo ne ide samo, tako i kod Jovanovića. Njihovog Radojka sustigla i epilepsija. Samo za ljekove njima dvojici mjesečno treba osam hiljada dinara.
Jedini siguran prihod Milomiru je njegova penzijica, stečena za staža u preduzeću u kom je jednoruk radio kao noćni čuvar. Njegova Vukosava nikad nigdje nije radila, a i kako bi. Ko bi joj čuvao bolesne sinove.
SPAS U NADNICI
A pomoći niodakle pa je Milomir prinuđen da izgara svaki dan. Ode u goru nad Prilipcem, tu je njegova šuma, te siječe drva za prodaju. Kad gospodi iz požeške kotline livade dođu na kosidbu, a oni nisu voljni da se znoje, pozovu Mića u nadnicu. Pokosi on to sve jednom rukom bolje neko svaka kosačica.
– Kod mene nema “može li se” nego “mora se”. Na motornoj testeri imam konopče koje mi supruga kod kuće okači oko vrata pa takav, noseći i sebe i nju, odem pješice u šumu. Najteže mi je da bez jedne ruke održim ravnotežu dok se uzbro-nizbrdo probijam kroz krš i rastinje. Prije neku godinu me, samog i bespomoćnog, pritisla bukva koju sam posjekao. Spasile me komšije koje su me pronašle, šest sati sam bio u komi. Jednom me je i šarka ujela. Oba puta sam se iz bolnice pravo vratio u šumu i nastavio da radim – veli starina iz Prilipca.
Miloš Cvetković- RAS Srbija1
Žali se – snaga ga izdaje. No, još je dovoljno ima da bi mogao da rabadžija kao nekad. Ali ne može, nema od čega da hrani konja. Vrijedan je i pun energije Milomir, kao zapeta puška, sad bi ovom svojom jednom rukom obuo opanke i istom se prihvatio posla samo kad bi zvali da radi.
I ne krene nikad a da se prije toga ljevicom ne preksrti pred ikonom Svetog Nikole. Tu uz nju do prije 20 godina stajala je i Titova slika koju je nekad okačio kao mladi član Partije. Sa prvim NATO bombama maršalov portret je skinuo sa zida i tresnuo o ledinu. Razbila se slika kao Milomirov dečački san da podigne porodicu i skući se sa svoje dvije ruke. Prsla kao očinska nada da će mu djeca stasavati zdrava i prava, kad se već njemu nije dalo.
DRUGAČIJE NE MOŽE
Njegovo imanje u Prilipcu kao i njegovo materijalno stanje – nezavidno i skromno. Tu nasred dvorišta demonstrirao nam je kako jednom rukom naoštri kosu te upre livadom slažući otkose. Radojko je nekome pričao u prazno, samo on zna kome, Srećko nas nešto nerazumljivim glasom pitao, samo on zna šta.
Priču sa čovjekom iz Prilipca prekide poziv. Pozvao ga je neko da naruči drva za ogrev, a on odmah pohitao u šumu. Vukosava mu je motorku okačila oko vrata. Svratio je kod komšije da pozajmi dva litra nafte za testeru.
– Vratiće mu Mićo dug čim naplati drva – objasni žena agilne starine.
Svjesna rizika u koji se njen muž upušta, a mali milon puta ga je po krvav hljeb ispratila. Zna, razumije Vukosava da drugačije ne može, piše “Blic“.
