Sanjam te kroz prvi snijeg što pada. Odlazim iz ovog glupog grada. Gdje si sad leptiru moj mali. Što me ostavi? porukom koja steže srca od sina se oprostila njegova majka Sofija. Pa uz stihove poznate pjesme dodala: “Voli te mama, dok živim živjet ćeš i ti dušo majkina.”
Njen Despot preminuo je u petak oko 20 sati u Institutu za majku i dijete u Beogradu usljed slabljenja srca izazvanog rijetkim oboljenjem kože kod nas poznate kao djeca leptiri, a koju medicina stručno naziva bulozna epidemorliza i za koju nije pronašla lijek.
Srce nije izdržalo
Mali nevoljnik je nekoliko dana bio bez svijesti i priključen na aparate. Uprkos lošim prognozama, tinjala je nada da će preživjeti. I u petak po podne kada je Despotu dva puta srce stalo, pa ga ljekari reanimirali i vratili u život, Sofija i Aleksandar Lazić nisu gubili vjeru u preokret. Isto veče Despotu je srce opet stalo da nikad više nijednom ne otkuca, prokleta bolest prekinula je djetinjstvo. Teško, bolno, napaćeno, ali opet djetinjstvo.
– Svi smo bili svjesni da će ovo jednom doći jer je bolest neizlječiva i sa njom se ne može dugo živjeti, ali se nismo nadali da će stići ovako brzo. Ipak je bio premlad. Kako god bio težak, život je život. Ako nam je za utjehu, sada ga barem ništa ne boli. Dabogda nikoga nikad na svijetu ne zadesilo ono što je mog sina i cijelu porodicu – smogla je snage da jutro poslije smrti svog sina „Blicu“ ispriča Sofija Lazić.
Život u bolnim ranama
Od preksinoć kada je stigla vijest da dječaka-heroja više nema plače cijela Bajina Bašta. Despota žali cijela Srbija. Valjda je ovaj dječak bio jedan od rijetkih koji je mogao da ujedini zemlju. Uspjevao je to u protekle četiri godine kada su čitaoci “Blica”, dirnuti sudbinom dječaka o kojoj smo pisali, sa svih strana uplaćivali novac “Blic fondaciji” za njegovo lječenje. Mnogo, mnogo još humanitarnih akcija održano je za Despota. Prikupljeni novac njegova porodica je koristila za nabavku skupocijenih flastera kojima su previjane njegove rane.
A njih je bilo na svakom djelu njegovog tijela. Kako je Despot rastao, bivale su sve veće, bolnije i krvavije. Toliko su ga izmorile, da posljednjih mjeseci nije mogao da stane na noge, postao je anemičan, prsti su mu usljed nepravilnog razvoja srasli jedan za drugi.
Znao je Despot sredinom prošle nedjelje, dok je još bio pri svjesti, da je smrt blizu. I priželjkivao ju je.
– Mama, znam da je došao kraj. Ne bojim se smrti. Želim samo da me pustite da odem, nemam snage da mučim više. Pozdravi sve – posljednje je što je Despot rekao majci Sofiji.
Kad ovako nešto može da pomisli, kamoli kaže dijete od 12 godina, jasno je kakvo mu je bilo djetinjstvo.
Ni roditeljima nije bilo lako. Od jutra do sutra svakog dana sve ove godine bdjeli su uz njega. Spavali su kad je on spavao. Malo je bilo tih trenutaka kada su mogli da ga ostave samog. Više puta dnevno previjali su njegove rane.
Prekjuče kasno po podne, kada su Despotove roditelje Sofiju i Aleksandra pozvali da hitno dođu u bolnicu, objasnivši im da njihovog sina minuti dijele od smrti, prvo su se obratili “Blicu”.
– Obustavite prikupljanje pomoći. Neće trebati više. Hvala “Blic fondaciji”, hvala svima koji su ste nam pomagali sve ove godine. Zahvaljujući vama imala sam čime da previjam dijete i umanjim mu bolove – rekla nam je Sofija Lazić.
