Vedrana Rudan u knjizi govori šta ju je formiralo, šta obilježilo, objašnjava neke bitne vlastite izbore koje je u životu napravila, puteve koje je birala kada se našla na raskrsnici života i kako se na koncu pretvorila u tu ženu britkog pera, uma i agresivnog, vulgarnog izričaja po kojem je, izmešu ostalog, postala poznata. Objašnjava i kako je postala dežurna aždaja od koje, čak i ako se slažu s njenim stavovima, zbog načina na koji ih servira – zaziru.
Vedrana Rudan odrasla je u duboko nesrećnoj, disfunkcionalnoj porodici u kojoj je bilo puno nasilja, u kući u kojoj je život, kako ga opisuje – bio pakao.
Rasla je uz roditelje alkoholičare, djevojčici je stub bila nona.
“Mamu su kolima hitne pomoći odvezli u ludnicu. Povraćala je jetru, imala trideset kila, crna u licu i na umoru, niko od nas nije vjerovao da će preživjeti i prestati da pije. Imala je kćerke koje je nisu zanimale, posesivnu, zlu majku, muža alkoholičara kojeg nije voljela, a mogla je imati karijeru. Zašto bi prestala da pije? Ja sam imala dvadeset godina i toliko sam se navikla na majku alkoholičarku da mi to više nije smetalo”, piše na početku knjige. Majka će se, neočekivano, vratiti kao izliječena alkoholičarka, postati žena koja ni salatu neće začiniti vinskim sirćetom, piše “Jutarnji“.
Ipak, djecom se nije bavila. “Bila je opsednuta zlom koje se njoj nanosi, zlo koje je ona nanosila nama nije analizirala. Sigurna sam da nas nije voljela. …Moja majka je sestri i meni u gene ukucala osjećaj da ne vrijedimo. Sestra je bila obrazovana, tečno je govorila tri jezika, pročitala ko zna koliko knjiga, putovala je i željela više od svega da joj otac i majka priznaju da vrijedi. Nikad to nije dočekala.”
“Moja je majka iščupala kćerku iz srca. Kad se sestra razboljela, bila sam u panici. Mama, mama, sestra ima rak pluća.” Tajac. “Dobro, samo se ti zbog toga nemoj uznemiravati. Tu se ništa ne može učiniti, svi ćemo jednom otići.”
… Nikad nisam majci rekla kako se osjećala, da čli je u bolnici ili kod kuće, pati li jako ili podnošljivo. Nije je bilo briga. “Mama, umrla je.” Uzdah. “Isključiću telefon da nikoga ne čujem.” Nije otišla na sahranu.
Rudan na jednom mjestu piše da je “svaki grob mjesto gdje živi peru osećaj krivice ili traže ljubav od onih koji im je nisu dali ili je nisu mogli dati. Mrtvima sve opraštamo jer mislimo da praštanje oplemenjuje. Kako bi mene mogao da oplemeni oproštaj ocu? Mrzim ga mrtvog iako sam često padala u iskušenje da mu oprostim.”
“Ocu nikad nisam oprostila ono što je činio mojoj majci, mojoj sestri i meni. Vrijeđao nas je, tukao, ponižavao na hiljadu načina. Mrtav je i zaista sam pokušavala da nađem u sebi snagu i oprostim mu. Tražila sam za njega olakšavajuće okolnosti. Neobrazovani muškarac iz patrijarhalne sredine ne može biti drugačiji. Nije istina. Nisu svi muškarci zlostavljači. Umjesto da oprostim njemu, oprostila sam sebi što mu ne opraštam. I osjećam se dobro. Neki zločini ne zastarijevaju.”
Čega se u životu, generalno, najviše boji?
“Stara sam, bojim se umiranja na rate. Namjeravam da se ubijem kad budem čula da imam neizlječivu bolest, ali ima toliko teških bolesti koje te bez pripreme vežu za krevet. Djeca te neće ubiti, ni partner. Da, najviše se bojim ležanja u krevetu i bespomoćnog čekanja na smrt.”
