Doslovno je razgrabljena za samo dvije sedmice pa su “24sata” štampala i drugo izdanje koje se ovih dana nalazi u knjižarama i na kioscima.
Okosnicu knjige čini dosad zatajena ispovijed Ante Moškova, zapovjednika Pavelićevog tjelesnog zdruga, pripadnika prve ustaške emigracije iz Italije i nesuđenog Pavelićevog zeta, u kojeg je fatalno bila zaljubljena Višnja Pavelić, kćer Poglavnika NDH. Zbog velikog zanimanja čitatelja, “24sata” ekskluzivno donose izvatke iz ovog publicističkog bestselera u pet nastavaka.
Zatvoreni šef PTS-a Ante Moškov je – čini se – u zatvoru odlučio ispričati sve što je znao, a što ga ne kompromitira. Dakle, skoro sve. „Čarobnjaci iz Ozne“, naravno, nisu znali baš sve i nisu mogli posve lako proniknuti u mudro smišljen splet poluistina i preskočenih stvari. Moškov, recimo, vrlo škrto priča o Luburiću, svom prijatelju, znajući da bi ga to snažno kompromitiralo.
On ne kupuje – barem se tako čini – naklonost svojih sudaca time što će im reći sve – odnosno, skoro sve – tajne njihova dojučerašnjeg smrtnog neprijatelja. On, naizgled, čini nešto drugo: propituje smisao svoje žrtve, opravdanost svoga životnog puta što može djelovati i kao iskreno pokajanje. A kako je riječ o čovjeku bez groba, čovjeku bez presude, možemo ostaviti otvorenim i druge mogućnosti. Prije rata i emigracije, Moškov je naginjao HSS-u, nije bio ekstremista.
Vjekoslav Luburić napisat će u emigraciji kako su on i Moškov došli u Zagreb jer su “htjeli čuvati hrvatskog vođu dr Vladka Mačeka, da ga Srbi ne ubiju kao Radića” i da su se nadali “da će Prilaz, kako smo zvali simbolički cijeli onaj prostor (na adresi u Prilazu stanuje Maček, a u blizini je neko vrijeme, u istoj ulici, i Miroslav Krleža) pretvoriti u Glavni stan hrvatske revolucije, u Glavni stožer jedne mladosti koja je bila zrela za oružje i borbu”. Luburić će Moškova opisati kao socijalista i ljevičara u ustaškom pokretu, koji se nakon stvaranja države kanio posvetiti borbi za prava radnika i seljaka, te sirotinje uopće.
U tom je smislu Moškov prije rata bio prijatelj i sa Šimom Balenom, koji je u zatvor u Mitrovici otišao kao hrvatski nacionalista, a iz nje izašao kao komunista. Možda je Balen nakon rata – bio je tad važan čovjek – pomogao Moškovu? Konačno, baš je Balen napisao knjigu o Pavelićevom zlatu, a najdragocjeniji izvor za to zlato bio je baš Moškov, koji je o njemu najviše znao, jer je sam sudjelovao u njegovu čuvanju i sakrivanju… Moškov je, naime, kod sebe čuvao dio ustaškog zlata, u „ 9 sandučića dimenzija 30 x 20 x 12 cm, po 35 kg zlata u svakom sandučiću, prema riječima B. Kavrana odnosno otprilike 22 kg po procjeni Jere Jareba“ a znao je i gdje je drugo zlato, kojega nije bilo malo.
„Dio novca (Moškov je) potrošio i za svoje potrebe u Italiji, a preostalo je ostalo zakopano pokraj Radstadta“, piše Ivica Hrastović sa Hrvatskog vojnog učilišta u znanstvenom radu o Moškovu, pa nastavlja: „O tom zlatu izjasnio se i Luburić. On je zapisao da “nastojanje Ante Moškova da spasi dio hrvatskog zlata i stvori privredna poduzeća koja bi financirala rad, dokazuje kompetenciju jednog vojnika, koji gleda realno i računa kao dobar strateg na dulji rok. Kamo sreće da su ta poduzeća stvorena i da su poduzeti i drugi koraci sa strane onih koji su za to bili pozvani.
Budući da su za zlato još znali pukovnik Frane Šarić i Marko Čavić, teško je reći kakva mu je bila sudbina nakon uhićenja generala Moškova, ali je moguć dvostruki rasplet: ili su Englezi prisilili Šarića da im kaže sve što zna o zlatu u vrijeme kada su on i Moškov bili u zatvoru (Šarić je izašao iz zatvora bez objašnjenja, a Moškov je izručen jugoslavenskim vlastima) pa su ga pronašli i uzeli, ili su zlato kraj Radstadta iskopali Šarić ili Čavić, ili zajedno ili s još nekim, i s njim otputovali za Argentinu između prosinca 1946. i ožujka 1947. dok je A. Moškov bio u zatvoru i još uvijek se nadao da neće biti izručen. Određeni izvori upućuju na to da je u trošenju tog zlata učestvovao i Pavelić.
U svakom slučaju, kada je riječ o zlatu NDH možemo se složiti s mišljenjem Jere Jareba kada kaže: “Jedno je sigurno, sve zlato, dragulji i strana valuta završili su u rukama izbjeglih Hrvata koji su to potrošili. Jedino je filatelistička zbirka Ravnateljstva pošta u Zagrebu završila u rukama stranaca. Moškov je pretpostavljao da je u Veneciji, listopada 1946. godine, uhićen zato što su ga izdali neistomišljenici iz ustaške hrvatske emigracije. S obzirom na ukupne okolnosti među emigrantima i na probleme vezane za zlato, to je vrlo vjerojatno….“
