Znate sigurno onu “dosadan ka čimavica”, što znači da se takvog/takve teško “riješiti”, “otresti”. A čimavice ili književno stjenice, “karakterno” su im nalik: napasne, krvožedne i nevjerojatno otporne.
Ovo smo ljeto notirali da su se nastanile u splitskoj povijesnoj jezgri, ima ih i u Zadru, Šibeniku…, a sad podvlačimo i u novijim dijelovima najvećeg dalmatinskog grada. Kako se širi “zona iznajmljivanja”, tako se razmnožavaju i čimavice, piše “Slobodna Dalmacija“.
Splićani zbog stjenica spaljuju namještaj i čupaju parkete, nemoćni da im stanu na kraj. Mnogi su privremeno iselili iz stanova, koje su prije toga potpuno ogolili, u nadi da će ih pobijediti.
Iz “Ciana” su nam potvrdili da je stjenica s rastom turizma svako ljeto sve više. Sićušne su, uvuku se u kofer, odjeću, i doputuju s vama ili gostima pa se udomaće. I gnjave.
Danju se skrivaju, a duboko u noć bude i bez upozorenja, kao, recimo, “zvrndavi” komarci, sišu krv ostavljajući crvene plikove na koži u ravnoj liniji.
Interesantno je da “žrtva” u početku ne osjeća ništa, a tek kasnije, kad stjenica “isiše svoje”, slijede svrab, crvenilo i krastice: po vratu, nogama, rukama, uglavnom, onim dijelovima tijela koji ostaju otkriveni tokom noći.
Krije se danju, grize noću
– Stjenice nisu vezane samo uz turistička središta. Postoja dva glavna razloga njihovog širenja.
Prvi, sposobnost stjenica da stvore otpornost na otrove, a to vam je kao kad se bakterije više ne povlače pred antibioticima, i drugi razlog što su u Evropskoj uniji zabranili upotrebu određenih sredstava kojima bi se mogle efikasno uništavati.
E, sad, kad vi stjenice duže vrijeme tretirate istim preparatom, dovoljno je da dvije prežive i već će sljedeća generacija genetskom mutacijom biti imuna na tu vrstu otrova, a vi drugi preparat, zbog sve rigoroznijih zakona u EU o korištenju otrova, ne smijete primijeniti – kaže Alan Kurtović iz “Ciana”.
Stjenice se mogu pokupiti svugdje: u prijevoznim sredstvima, hotelskim sobama, uredima… One se danju skrivaju, a noću idu u akciju.
– Tako da se teško susresti s njima jer ljudi ne osjećaju njihov ugriz. Ugrzom vam unesu nekakvu tvar u organizam koja djeluju kao anestetik pa na koži ne osjećate njihovo gibanje.
Hrane se isključivo krvlju, a bez hrane mogu jako dugo izdržati. U laboratorijskim uvjetima oplođene ženke tako požive i po dvije godine jer se nalaze u svojesvrsnoj hibernaciji.
I onda se nakon dvije godine stjenica opet aktivira što je najveći problem. Uvjereni ste da ste je se riješili, a ona se ponovno vrati i nastavi ujedati – objašnjava Kurtović, koji napominje da se stjenice jako dobro skrivaju u rupama namještaja, zidova, podu, i zato nikad niste sigurni jeste li ih sve istrijebili.
Napasnici
– U svakoj pukotini i šupljini u stanu se mogu skrivati. Čim se nakon rata turizam vratio na jedan viši nivo, stigle su i stjenice. U ratu smo imali tek dva slučaja, i to u Divuljama gdje su boravili pripadnici UNPROFOR-a, pa se pretpostavljalo da su ih donijeli iz BiH jer su tamo bili na terenu.
Najbolje bi bilo sve u stanu ogoliti i tretirati stjenice otrovima, međutim, rijetko ko to sebi može priuštiti pa treba paziti koji se otrovi koriste da se ne bi ugrozilo ljude koji borave u tom prostoru – veli Kurtović.
Iz “Ciana” prvo upozore ljude što im je raditi i kako se moraju ponašati da bi se stjenice istrijebile. No, zato je potrebno puno vremena pa valja biti uporan i strpljiv. Dok neke pesticide nije zabranila EU, na deset slučajeva samo se u jednom nakon prvog tretmana ne bi uspjelo stati na kraj nemilosdrnim napasnicima. Danas je drukčije.
– Sada je, nažalost, obrnuto. U deset slučajeva, samo ih u jednom uspijemo pobijediti iz prve. Imamo situacija da u istom prostoru moramo intervenirati po četiri, pet puta, jer stjenica se, čim osjeti otrov, zabije u kut i miruje.
Ljudi mogu pokušati sami, postoji nekoliko metoda koje se mogu koristiti u borbi protiv stjenica, ali niti jedna ne jamči uspjeh.
Bez obzira na upornost pojedinca koji se susreo sa stjenicama, na kraju se to mora rješavati uporabom otrova, što obično završi tako da nas zovu upomoć – veli sugovornik.
Svaki tretman znači uporabu nove vrste preparata. Problem je što je stjenica, za razliku, recimo, od uši, čovjekov sustanar. Ne stanuje “na njemu”, nego uz njega, i dolazi u kontakt s čovjekom jedino u treutku kad mu siše krv.
Prva jajašca su vrlo mala, veličine jednog milimetra, i praktički čovjeku nevidljiva, no kad narastu zna ih se zamijetiti. Ima li uopće dobrih vijesti vezanih uz ove nevidljive, prilagodljive i nemilosrdne čovjekove neprijatelje?
– Ima. Iako se hrane krvlju ne prenose bolesti, a jedina posljedica ugriza je svrab.
Dalje; pedeset posto ljudske populacije potpuno je neosjetljivo na ugrize stjenica. Imali smo slučajeve kad su se stjenice u određenom prostoru bile jako razmnožile, a da čovjek koji je tu sam živio nije imao nikakve manifestacije na koži. Znači, on ih je, kad su se dosta razmnožile vidio, ali mu nisu smetale – kaže Kurtović.
Pretpostavlja se da su stjenice u New Yorku nastanile u petnaest posto stambenog prostora! Čimavice se ne razmnožavaju samo u nehigijenskim uslovima, ima ih i u najluksuznijim hotelima.
Rastom turizma, globalizacijom, putovanjima s kraja na kraj svijeta za samo desetak sati leta, i stjenice su postale “globtroteri”, a Dalmacija im je posljednjih godina omiljena destinacija.
