Elem, koliko god tražio za i protiv razloge za život u nekom od prethodnih stanova, u ovaj sam ušao naslijepo. Jer, ko je lud da samoinicijativno uzme stan u čuvenoj Istočnoj kapiji Beograda na 24. spratu? Pa, ja sam.
Osim što vizuelno dominira sa svih strana grada, malo ko zapravo zna koliko je čudan osjećaj kada se probudite a ispod vas je sićušan Beograd, dok Hram izgleda kao neka šupica sa kupolom. Kada je Dragoljub Mićović projektovao tri zgrade i nazvao ih po rodnom kraju, ujedno je i izmislio najbolji provodnik promaje u Beogradu. Sve što si ikad mislio da znaš o fenomenu promaje – zaboravi. Jer nema tog prozora i vrata koji dobro dihtuju, a kroz koje vjetar na 60 metara ne može da prođe. Prvih mjesec dana sam mislio da mi se vrti u glavi, a uši su mi bile zapušene od pritiska.
Imam dvije terase. Ne hvalim se nego pokušavam da dočaram kako zuje vazduh kroz hodnik i odbija svako žensko koje dovedeš u stan. Ali, o tome nešto kasnije.
Što se tiče visine, taj dio Zvezdare je na uzvišenju i bez obzira na to što Rudo nisu najviše zgrade u gradu, sve oko tebe je mizerno. Moj stan gleda na čitav Beograd i svako ko dođe prvo izađe na terasu, drži se za ogradu, dobro se uhvati, pa tek onda pogleda dole. Onda izgovori čuvenu: „Pa tebi samo pogled vrijedi 500 eura!“ Možda, ako dođeš jednom mjesečno kod mene da piješ pivo i uživaš u zalasku. Niko nije tu kad je frka. A frka je, vjeruj mi.
Pošto do vrha ide samo jedan lift, nekoliko puta sam se sjetio scene iz „Sedam i po“ kad Đuričko i Milivojević provedu cijeli dan penjući se stepenicama Geneks kule. E, to.
Jednom mi se desilo nakon preteškog dana. Ulazim u zgradu, a unutra red penzionera. Provjeravam na telefonu da slučajno nisam zalutao u devedesete, kad ono – pokvaren lift. Ne radi ni onaj običan, ni teretni, koji ide samo do 23. Matorci koji su u fazonu „idi ne misli na nas, samo nam ponesi torbe“, a u njima krompir, pasulj, lubenice… Odmarao sam dva puta i nakrenuo sok iz jedne kese. Negdje na 17. spratu sam sreo pokojnog dedu, kaže nije još vrijeme da dođem. Mislio bi čovjek da je to sve od problema. Mislio sam i ja, sve do zemljotresa prošle nedjelje.
Sve što se vama u „normalnim“ kućama sa dva sprata dešava meni se dešava 24 puta više i jače. Zemljotres me probudio iz sna i iskreno sam mislio da mi se samo vrti u glavi. Kada sam počeo da letim po krevetu i držim se za orman da bih ustao, shvatio sam da nešto tu nije okej. Drugi put kad je zaljuljalo, video sam sebe kako od posteljine improvizujem padobran i skačem.
Ne pada mi na pamet da se sve ovo sruči na mene. Vremenske nepogode su tvoj najveći neprijatelj i vjeruj mi da nikada nisi čuo grmljavinu kao što je ja čujem. Kao ni munju, koja presječe pola Beograda i stane tačno iznad moje zgrade. Dakle, spojite vjetar i zemljotres i dobijate noćnu moru svakog muškarca a kamoli žene. E, tu smo.
Komšinica koja živi preko puta u fazonu je „hehehe, komšija, ne brinite ako malo zaljulja, projektovano je da se ljulja“. Ma, važi, a da padne?
Šta da radim ja, komšinice, kad dvije cimerke u polusnu krenu da vrište, jedna hvata psa, a druga kutiju s knjigama i pravac napolje. Imali smo frku oko jačeg vjetra jer roletne trepere i svaki put misliš da neko pokušava da provali. Ti bi da glumiš mačo muškarca, ali više ni ti nisi siguran da l’ je vjetar ili je stvarno neko upao. Dakle, nevolje kreću negdje u oktobru i traju do marta, kada prestane košava. Pola godine uživaš, drugu polovinu moliš boga da se cimerke odsele ili ćeš ih baciti s terase. Ima i pozitivnih stvari, kao što je sušenje veša. Dovoljna ti je terasa i sušilica, vjetar odradi sve sam.
Kada bih bio manijak, u svakom trenutku bi mogao da posmatraš šta radi pola grada. Sve što ti treba jeste durbin (ovo ti nisam ja rekao).
Stanovi su osjetno jeftiniji nego u ostalim djelovima grada. Moj ima četiri sobe, a plaćam ga kao garsonjeru negdje u centru. Upravnik zgrade kaže da je to zato što su zgrade stare, a ljudi skeptični kada je u pitanju život na „visini“. Potpuno ih razumijem, ali daleko je sve to od rizika po život. Više je čudno iskustvo koje ti uvijek da novu priču koju možeš da ispričaš ortacima i nasmiješ se. Iako mi nimalo nije bilo do smjeha kada je drmalo.
Međutim, kada otvoriš pivo i podigneš noge na terasu gledajući kako se ispod tebe pale lampioni a gasi nebo – sve postane nebitno. Tada nakrenem gutljaj i pomislim – pa dobro, nije tako visoko kao što izgleda. Kada bih morao da biram između komšije koji burgija danonoćno, komšinice koja se žali jer si malo više pojačao TV i vjetra koji pomjera bubrege, znate šta bih izabrao, prenosi “Blic“.
Živjeli sa 24. sprata.