Kao da je juče bilo. Upoznali su se preko prijatelja, kratko dopisivali i vrlo brzo, 29. novembra 1959. godine, stali na ludi kamen.
“Malo sam se nećkala, kao i svaka djevojka u tim godinama, imala svašta u glavi. Njegova dobrota i stabilnost prevagnule su i brzo smo se vjenčali. To je dokaz da i kratko poznanstvo može da preraste u ljubav. Vremenom smo se zavoljeli”, sjeća se Ana.
Do rata su živjeli i radili u Hadžićima, u blizini Sarajeva, potom su se preselili u okolinu Vrnjačke Banje, a nedavno su, zahvaljujući rodbini, novo gnijezdo svili u Subotici i odlučili da Gerontološki centar bude njihov novi dom. Njihova ljubav iznedrila je sina Zorana, koji im je sa snajom Brankom podario dvoje unučadi Nikolu i Stefana.
Sve bračne zavjete, život u dobru i zlu, zdravlju i bolesti prošli su zajedno. Dok ne ispuštaju ruku jedno drugom, otkrivaju tajnu dugovječnosti njihove ljubavi. To je razumijevanje i tolerancija.
“Ako toga nema, nema ničega. Ali vama je, djeco, sada mnogo teže, niko nikoga ne trpi i svašta se dešava. Svaki brak je priča za sebe, imali smo uspona i padova, život nam je donio lijepe i teške trenutke, a sve smo ih zajedno prošli”, dalje će Ana.
Iako je zbog Žikine bolesti, lekciju o ljubavi kazivala Ana, on nije mogao da sakrije suze radosnice.
“Neka diše pored mene i ja sam zadovoljna. Lakše se sve podnese udvoje. Žiko moj, ljubavi stara, nemoj više da plačeš, molim te. Živjet ćeš ti meni još”, stiskajući ruku hrabri Ana svog životnog saputnika, a on daje sve od sebe da joj uzvrati poljupcem, prenosi “Subotica”.
