“Zovem se Marina Arsić. Rođena sam sa mladežom preko cijele lijeve polovine lica. Mislili su da je melanom, da ću živjeti 40 dana, operisala sam se, ostao je ožiljak, a danas, 20 godina kasnije kada bi me pitali da li bih svoj ožiljak mijenjala rekla bih samo jedno veliko: Ne, ni za šta na svijetu”, ovako za “Blic” počinje priču ova mlada djevojka, student turskog jezika i velika inspiracija svima koji su se nekada osjetili diskriminisanim na bilo koji način.
I upravo ona je, prije nekoliko dana, doduše ne prvi put, bila na meti diskriminacije, neosnovane, bolne i u krajnjoj mjeri jako glupe. O njoj je Marina progovorila na društvenoj mreži Tviter, a onda dobila podršku od stotine ljudi i tako pokazala da ovo društvo može biti i drugačije.
“Ustaje, odlazi od mene, a moja rekacija je da nema reakcije”
– Privodim ručak kraju. Menza je skoro prazna. Svuda okolo su prazni stolovi i stolice. Dečko uzima poslužavnik i sjeda dijagonalno od mene i ima direktno pogled na moj ožiljak,. Nekoliko trenutaka je samo gledao u mene. Onda je pokupio svoje stvari, koje je tek spustio, uzeo poslužavnik i otišao na drugi kraj menze – prepričava za “Blic” nemili događaj Marina. Njena rekacija je, kako skoro naviknuto kaže, da nema reakcije.
Marina Arsić – Blic.rs
Marina priča da je toliko puta bila u ovakvim situacijama da su joj one postale svakodnevica.
– U prevozu je čovjek počeo da se krsti kada me je vidio, izvadio je brojanicu i otišao na drugi kraj autobusa. Žena me je zaustavila na sred ulice, blizu fakulteta, da me pita može li da “pipne” i zaista je krenula prstom da dodiruje ožiljak. Svjesna sam da će ovakvih situacija tek biti – nastavlja ova hrabra djevojka da nam govori o svemu što je zadesilo i onda poentira:
“Šta možemo da uradimo po tom pitanju? Koliko je krivo dijete, toliko je kriv i roditelj koji ga nije vaspitao na pravi način. Živimo u 21. vijeku. Toliko mogućnosti i privilegija ovog vremena, ali šta nam vrijedi kada nemamo kućno vaspitanje“, zaključuje ona.
Ona objašnjava da nekada ne može da vjeruje da se ovakve stvari dešavaju generalno, ne samo njoj, te da ljudi i pored problema od egzistencijalne važnosti i svih svakodnevnih obaveza, nađu vrijeme da “zabadaju nos tamo gdje mu nije mjesto”.
Obrnimo jedan krug, i vratimo se na priču o njoj. O Marini, djevojci koja živi život kao i svi drugi ljudi, ali koja je morala uvijek da proživljava onaj neprijatan osjećaj u stomaku, jer ljudi k’o ljudi, ne umiju da zašute.
Rekli da je melanom, a u stvari je bio mladež
– Rođena sam sa nevusom (mladežom) preko cijele lijeve polovine lica. Kada sam se rodila cijela lieva polovina lica bila dlakava i tamno braon boje. Prva beba sa takvim nečim sam bila u svom malom mjestu – počinje iznova priču student turskog jezika na Filološkom fakultetu u Beogradu.
Neiskusni doktori su tada, priča, rekli da je u pitanju melanom i da će živjeti 40 dana. Možete li da zamislite kako se njena majka tada osjećala? Ona kaže da ni dan danas ne može.
– Sasvim slučajno smo stupili u kontakt sa jednim plastičnim hirurgom, koji je rekao i potvrdio da je u pitanju najobičniji mladež, samo što se nalazi na čudnom mjestu i čudnog je oblika i veličine. Dakle, u pitanju je samo mladež i radi se o ‘problemu’ estetske prirode. Postojale su dvije opcije – ističe Marina objašnjavajući da je jedna od opcija bila da ostane sve kako jeste, a druga da opererišu odnosno izvrše transplataciju, kako bi spriječili komplikacije: da ne zakači igračkom mladež u vrtiću, da će raskrvariti i tako zakomplikovati stvari.
Operacija i ožiljak koji je promijenio sve
Operacija je izvršena kada je Marina imala godinu i nekoliko mjeseci, tako da se same operacije i bola ni nesjeća, ali majka joj je tada pričala da je bilo jako teško za gledanje, jer, kako kaže, gledaš bebu zavijenu u zavoje, a ne možeš da joj pomogneš.
– Što se operacije tiče, ona je tekla ovako – mladež je odstranjen, koža sa donjeg dijela leđa je presađena na lice (sva 3 sloja kože), a koža sa unutrašnje strane butine (samo 1 sloj) je presađena na donji dio leđa. I od tada ja više nemam tamno braon, dlakavi mladež na lijevoj polovini lica, nego ožiljak – kaže Marina i od tada počinje njen novi život, onaj sa ožiljkom i sve što on donosi.
Kako je vrijeme prolazilo, djevojčica je rasla sa vidnim ožiljkom preko cijele lijeve polovine lica. Niko nije želio da se druži sa njom. Niko nije želio da sjedi sa njom u vrtiću i školi. Na priredbama je uvijek bila “višak”, kako kaže. Kratko i jasno, ljudi su je izbjegavali na sve moguće načine.
– Nije mi bilo jasno u početku zbog čega je to tako, jer sam vaspitavana da vrednujem njihove ljudske osobine i djela, a ne to da li imaju klempave uši, duge ekstremitete, ožiljke i slično – zaključuje.
A onda, prekretnica. Marina je napunila 14 godina i tada je jedan događaj u potpunosti promijenio dalji tok njenog života.
“Moja jakna će da stoji tu!”
– Čekamo ispred kabineta da dođe nastavnik. Ja spuštam svoju jaknu na klupu. Dečko, koji uči sa mnom u odjeljenu, tu istu jaknu histerično baca na pod. Ja bez ikakve reakcije podižem svoju jaknu i vraćam je na klupu i tako još dva puta. Treći put sam povisila ton i rekla: ‘Moja jakna će da stoji tu!0 To je bio prvi put u mom životu da sam se ja izborila za sebe na neki način. Reakcija prisutnih je bila: ‘Da li se to čuo Marinin glas? Ta devojka zna da priča?’ Poslije tog časa sam krenula u svoj stan i na putu mi je u glavi odzvanjala rečenica ‘moja jakna će da stoji tu’. Došla sam u stan, stala pred ogledalo i prvi put sebi rekla: lijepa sam!“, oštro i vrlo hrabro nastavlja priču hrabra djevojka.
Tada je promijenila frizuru, sklonila kosu sa lica, prvi put u životu. I od tada joj život ide u sasvim drugom smjeru.
– Od tada ne tražim krivca za svoj ožiljak u Bogu ili majci, već shvatam da sam takva kakva sam i da to ne mogu da promijenim. Shvatam da imam glas koji može da dođe do nečijih ušiju i da izazove neku reakciju. Od tada javno govorim o svom ‘problemu’ i jasno iznosim svoje stavove – priča ona i dodaje da svoj ožiljak sada ne bi mijenjala ni za šta.
– Da mi neko dođe i kaže: Dođi, proces traje samo 2 minuta, 2 minuta i ožiljak nestaje’, ja bih rekla: NE! Rekla bih ne jer bi to bilo kao da mi je neko skinuo tih 14 godina tuge, bijesa, suza, ali i iskustva i to onda ne bih bila ja, to ne ni bila ova Marina – zaključuje ona i dodaje da su ožiljak u kombinaciji sa osmijehom njen zaštitni znak.
Neostvarene želje
A želje? Ima ih mnogo, onih neostvarenih.
– Izdvojila bih volontiranje u Africi, tačnije Tanzaniji. Taj kontinent, ljudi koji tamo žive, način na koji oni žive. Oni su, generalno, skromni (barem je to moj lični utisak) i mislim da svako od nas ima jednaka prava što se tiče nekih osnovnih životnih potreba (prvenstveno mislim na vodu i hranu), a kasnije i pravo na edukaciju – nasmijano kao i uvijek završava skromna Marinam, student, aktivista, borac za ljudska prvaa i ako smijemo da dodamo, djevojka sa osmijehom koji može da zagrli planetu, piše “Blic“.
