Izglasan je Zakon o slobodi vjeroispovijesti, koji je važan za opstanak nacionalnog i državnog identiteta Crna Gore te ispravljanje povijesne nepravde, nanesene Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. Naime, tim se Zakonom, koji su prihvatile sve vjerske zajednice (katolici, Židovi i muslimani) osim “vladajuće” Srpske pravoslavne crkve (SPC), odnosno Crnogorsko-primorske mitropolije, uređuju imovinsko-pravni odnosi u vjerskim zajednicama koje djeluju u Crnoj Gori te određuje što će biti s imovinom (hramovima, manastirima, posjedima, zemljištima) koja je ostala nakon ukidanja autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve (CPC), do koje je došlo aktom kralja Aleksandra Karađorđevića nakon osnivanja Jugoslavije.
U Srbiji i SPC-u te među protucrnogorskom prosrpskom i proruskom oporbom okupljenom u Demokratskoj fronti, a i ruska Crkva, politika i mediji su prihvatili tu retoriku – Zakon su nazivali antisrpskim i “otimačinom srpske imovine”. Zastupnici prosrpske oporbe pozivali su svoje sljedbenike da blokiraju prometnice, da se “okupe ratni drugovi” (na to ih je pozivao četnički vojvoda Andrija Mandić), ali odaziv je bio slab, a pokušajem izazivanja nasilja, pa su čak kopirali prokušanu metodu koju je koristio radikalni albanski nacionalist Albin Kurti u kosovskom parlamentu, bacanjem suzavca (nisu ga znali upotrijebiti), htjeli su onemogućiti glasanje, piše “Jutarnji“.
Uhapšeni zastupnici DF-a
Na kraju su svi zastupnici DF-a uhićeni (svi su kasnije pušteni osim trojice najratobornijih lidera – Mandića, Zogovića i Kneževića) pa se glasanje moglo održati. I zašto je na kraju ovaj Zakon krucijalan za Crnu Goru i njen opstanak te zašto je u Srbiji (i Rusiji) on dočekan na nož? Zakon je vrlo važan za daljnje etabliranje crnogorskog nacionalnog i državotvornog identiteta. Upravo je to i odgovor zašto je u Srbiji (i Rusiji) te anticrnogorskoj oporbi taj zakon dočekan s velikim, blago rečeno, nezadovoljstvom.
Naime, za pravoslavne narode, upravo je nacionalna Crkva vrlo važan element nacionalnog, kulturološkog identiteta, a ne samo vjerskog. Stoga je revitalizacija CPC-a ključni element, s jedne strane u tom procrnogorskom procesu, a s druge strane, smanjivanje i odbacivanje pogubnog i asimilatorskog utjecaja SPC-a i “srpstva” na crnogorsko nacionalno biće. Naime, ovdje je važno napomenuti da je opstanak Crne Gore kao neovisne države, u neprestanom nasrtaju.
Na vagi stabilnost odnosa sa Srbijom
Stranke okupljene u DF-u, otvoreno su prosrpske i proruske, ne samo da štite interese srpske nacionalne zajednice, nego otvoreno prijete i pozivaju na ponovno ujedinjenje sa Srbijom, govoreći da “počinje borba za oslobođenje Crne Gore” ili ” borba za srpski identitet Crne Gore”. Tako da je, nakon ovoga, na vagi i stabilnost odnosa sa Srbijom. Podsjetimo da su dan prije rasprave u Skupštini, vođe DF-a zrakoplovom srbijanske vlade bile u Beogradu na konzultacijama, te da su, kako su se sami pohvalili, dobili blagoslov od patrijarha SPC-a Irineja da se svim sredstvima bore protiv usvajanja Zakona. Neki su čak pretpostavljali da bi se Crna Gora mogla naći na rubu građanskog rata. No, kako se čini, prorusko-prosrpska oporba ipak nije u punoj snazi, pogotovo nakon neuspjelog puča u listopadu 2016. godine. Crna Gora je, unatoč njihovom protivljenju priznala neovisnost Kosova, postala članicom NATO-a te sada prihvatila ovaj gotovo epohalni Zakon o vjerskim slobodama i zajednicama.
Nakon ovoga, očekuje se da će početi i “crkveno-pravna” bitka za osnovom autokefalnosti CPC-a, na isti način kako je to pošlo za rukom Pravoslavnoj crkvi Ukrajine (PCU), koja je unatoč žestokom protivljenju Ruske pravoslavne crkve i ruske države, uspjela dobiti autokefalnost koju je potvrdio carigradski patrijarh Bartolomej. Time je izazvan najveći raskol u pravoslavlju, još od velike šizme 1054. godine. Nakon toga su RPC i SPC prekinule sve veze s carigradskom patrijaršijom, ali i s ostalim pravoslavnim crkvama koje su priznale autokefalnost UPC-a – poput Grčke i Aleksandrijske.
Naime, očekuje se da bi patrijarh Bartolomej mogao pristati na obnovu autokefalnosti CPC-a te se očekuje veći angažman crnogorskih državnih tijela, bez kojih je to nemoguće ostvariti. Iako je trenutno veći udio vjernika SPC-a (prema čak i površnom uvidu, vidi se da je i dobar dio glasača procrnogorskih stranaka još uvijek vjeran SPC-u), očekuje se da bi dobitkom neovisnosti CPC-u mogao naglo porasti broj vjernika. Trenutno CPC vodi arhiepiskop cetinjski i mitropolit crnogorski, poglavar Crnogorske pravoslavne Crkve – Mihailo.
Važnost zakona za širu regiju
Još jedan razlog važnosti zakona jest i za širu regiju. Naime, kako je to nebrojeno puta kazao crnogorski književnik Milorad Popović, gubljenjem utjecaja u Crnoj Gori, odnosno slabljenjem prosrpskog pečata, ideja Velike Srbija, koja poput aveti i dalje lebdi oronulim salonima (glasnog dijela) beogradske akademske i trenutno vladajuće, ali i značajnog dijela oporbene političke elite, postaje izlišna. Naime, ne treba podsjećati da je u Vučićevoj Srbiji na djelu puzajuća rehabilitacija i opravdavanje politike Slobodana Miloševića, iz čijeg su šinjela konačno i izašli gotovo svi važniji akteri trenutne režimske srbijanske političke scene.
Bez Crne Gore, ideja Velike Srbije praktički je u magličastom malignom stanju i knock-downu. Ovo je važna odluka Crne Gore, ali treba vidjeti kako će se stvari odvijati nadalje te kako će reagirati Aleksandar Vučić, koji ionako ima (i želi imati) sve Srbe u regiji na svom daljinskom upravljaču, a ne treba zanemariti i poziciju Moskve, koja još uvijek rogobori oko prijama Crne Gore u NATO, čime su u potpunosti izgubili mogućnost realizacije svog višestoljetnog sna (od carevina, preko SSSR-a do danas) o izlasku na toplo more. Na Jadran. Ovo je svakako velika pobjeda Mila Đukanovića i crnogorskih suverenista, ali treba vidjeti kakav će biti odgovor SPC-a, Srbije i DF-a.
