Obiteljska tragedija, koja se dogodila prije nešto više od godinu dana kada je preminuo suprug i otac, učinila ju je još osjetljivijom na bolesti.
– Kada je sin odlazio u Italiju, u Milano na utakmicu, nije još bilo govora ni o kakvoj ugrozi tamo. Pa ja bih prva napravila sve da ne ode, da sam pomislila da je opasno – napominje.
Skafanderi
Dodaje kako je u ponedjeljak ostala kod kuće jer je vidjela da sin ima temperaturu.
– Zapravo, nisam bila svjesna o čemu se radi, pa da nisam zato otišla na posao. Na kraj pameti nije mi bilo da je to koronavirus, nego sam htjela biti uz dijete, ako mu što treba. Malo kasnije sam se sjetila Italije i onda sam se uspaničila i rekla da se ta sumnja mora otkloniti. Ako je korona, borit ćemo se, a ako nije, smirit ćemo se – priča dalje.
No, telefonski poziv i sin koji kaže “imam koronavirus” bio je dovoljan da joj istog trena skoči temperatura.
– Taj strah, stres, ne mogu opisati. Organizam je reagirao tako da mi je narasla temperatura od šoka. Kroz glavu su mi samo prolazile slike iz Kine, svi oni aparati na koje su ti ljudi priključeni, brojevi zaraženih, umrlih. Ne mogu opisati taj strah – kaže.
Sljedeći dan novi šok – i drugo dijete joj odlazi iz kuće.
Ruksak, kombi, ljudi u skafanderima…
– Gledajte, to je novi, nepoznati virus, ne znam što očekivati. Iskreno, o sebi nisam uopće razmišljala, sad su samo oni važni – govori majka koja se ipak u međuvremenu malo smirila.
Sinovi je umiruju. Osjećaju se dobro, potvrđen im je blaži oblik bolesti tako da vjeruje da će doista uskoro ozdraviti i doći kući.
Iako je ona, na sreću, zdrava, nalazi se u kućnoj izolaciji. Prema protokolu tamo mora provesti 14 dana. Pitamo je je li joj teško.
– Ne razmišljam o tome. Djeca su važna – odgovara.
Kako dobijete namirnice?
– Moram naglasiti da imam predivne susjede. Od srca im zahvaljujem. Tolika podrška, ljubav koju dobivam od njih je nevjerojatna. Hvala, hvala, hvala! Ostavljaju mi hranu pred vratima, zovu, pitaju što mi treba. Gledajte, sama sam i to mi zbilja znači – govori i dodaje kako je u svakodnevnom kontaktu s epidemiologinjom te više puta na dan mjeri temperaturu. Na koronavirus nije testirana jer nema simptome i zdrava je.
Na kraju je rekla kako je presretna što u ponedjeljak nije otišla na posao i nije ugrozila svoje kolege.
– Da sam otišla, živa bih se pojela – zaključuje.
S drugog kraja grada, iz karantene, sinovi poručuju: – Mama, ne brini, dobro smo!
Obavljanje nužde
I zbilja je tako. Jučer ujutro su se probudili, jedan bez temperature, a drugi je imao 37,3. Tijekom dana temperatura je malo rasla, ali ne preko 38 stupnjeva Celzijevih.
– Nemamo nekakve posebne tegobe, malo temperature, i to je to – kažu braća koja dane krate čitajući portale i gledajući vijesti.
Jučer su se zabavljali čitanjem komentara ispod teksta koji su dali ekskluzivno za Jutarnji list.
– Strašno nam puno znače poruke podrške jer ipak se nisam dobro osjećao znajući da sam prvi koji je donio virus u državu. Znam da nisam kriv, ali osjećaj nelagode je postojao. Uz pomoć ovih komentara zaista se bolje osjećam – kaže prvooboljeli Hrvat.
Po danu nisu čak imali potrebu piti lijek za snižavanje temperature jer nije bila visoka.
– Tijekom dana razgovarali smo s liječnicima telefonom, a uskoro bi trebao netko i doći. Iako rijetko ulaze kod nas, liječnici i sestre koji su ušli za nas su nepoznati. Da ih sretnemo vani, ne bismo ih prepoznali. Znamo ime, tako da jedva čekamo, kad ozdravimo, vidjeti ljude koji ipak riskiraju brinući se za nas – kažu blizanci.
– Jako nam je drago što ima puno komentara podrške i što se više ne osjećamo kao državni neprijatelji – smiju se i odgovaraju nam na neke upite čitatelja koji ostavljaju komentare.
Na pitanje gdje je sanitarni čvor, jer se ne vidi na fotografiji, kažu: – Nalazi se unutar sobe.
– I tu imamo protokol. Prije obavljanja nužde moramo uliti u školjku neko sredstvo, a nakon obavljanja nužde moramo pričekati deset minuta prije puštanja vode. To je mjera sigurnosti da virus ne uđe u kanalizaciju – objašnjavaju.
Nekoliko je čitatelja postavilo pitanje otvaraju li prozor. Na to odgovaraju da ne smiju i da im to ne pada na pamet.
– Slušamo sve upute i ne radimo ništa na svoju ruku, pa nema bojazni da ćemo otvoriti prozor. Jedini je doticaj sa svježim zrakom kada dobijemo ručak i na par sekundi otvorimo vrata, onoliko koliko treba da se uzme tanjur – kažu i zaključuju da je ručak bio prefin: juha i ćufte u saftu s pireom!
Za kraj prvooboljeli kaže: – Svi me pitaju je li vrijedilo ići na utakmicu i zašto nisam vodio curu. Utakmica je bila bez veze jer nije pobijedio moj klub. Cura nije bila na tekmi jer ne voli nogomet – kaže i zahvaljuje svima na podršci.
