Veoma smo potcijenili ovaj virus o kome ljekari gotovo ništa ne znaju i usput moraju da nalaze načine da obuzdaju infekciju, kaže Dejan Velimirović (35) koji je opisao svoju borbu sa opakim virusom, piše “Informer“.
Zarazio sam se 29. februara, a prve simptome sam razvio 5. marta. Pet dana sam imao visoku temperaturu, a nakon toga i suh kašalj. Dva puta sam za to vrijeme bio u domu zdravlja odakle su me vratili uz dijagnozu “najvjerovatnije grip”. 10. marta dobijam telefonski poziv kojim sam obaviješten da je osoba sa kojom sam 29. februara bio u kontaktu Covid-19 pozitivna.
Kako objašnjava, dan nakon što je saznao da je bio u kontatu sa zaraženom osobom primljen je na Infektivnu kliniku gdje mu je odmah uzet bris i gdje su mu snimljena pluća.
– Premješten sam u izolaciju da čekam rezultate testa. Čekao sam duđe od 24 sata, a za to vrijeme se moje stanje pogoršalo, te sam morao da budem stavljen na kiseonik – priča Beograđanin.
On dodaje da otkako se razbolio uopšte nije imao apetit i da je mnogo povraćao.
– Doktor je odlučio da i prije rezultata, na osnovu moje kliničke slike, započne terapiju lijekom za HIV, jer je tada bilo poznato da daje rezultate. Morao sam da potpišem saglasnost jer je terapija eksperimentalna. Dočekao sam i rezultat koji sam i očekivao, to je da sam Covid-19 pozitivan. Mirno sam prihvatio tu vijest misleći da nije ništa strašno i da će terapija riješiti problem. Prebačen sam na drugo odjeljenje izolacije gdje je bilo mnogo prijatnije jer su sobe bile u formi apartmana sa svojim toaletom. Počeo sam da povraćam veoma često i počeo sam da iskašljavam krv. Veoma sam se zabrinuo – opisuje on.
Velimirović dodaje da je nakon toga prebačen na Intenzivnu njegu.
– Zabranjeni telefoni, znači neću moći da budem u kontaktu sa spoljnim svijetom. Nisam mogao da zaspim jer sam se iz sna odmah budio jer sam imao osjećaj da ne dišem. Bilo je strašno, mnogo mi se spavalo, a nisam smio da spavam, dok mi nisu dali bromazepam. Tada je sve bilo u redu, ipak je sve bilo u glavi. Sljedeće čega se sjećam su neke stvari kroz maglu, sjećam se da su dovodili još ljudi, a zatim se budim sa nečim u grlu. To je bio tubus pomoću kog je respirator ubacivao kiseonik u moja pluća koja više nisu mogla samostalno da dišu. Rekli su mi da sam bio sedam dana u komi – kaže Dejan.
– Saturacija (zasićenost krvi kiseonikom) u trenutku intubiranja mi je pala na 75, a kod zdravog čovjeka se kreće u rasponu od 95 do 100. Kada su me probudili i kada sam postao svjestan šta se dogodilo i da sam mogao da umrem, cijeli život mi je proletio pred očima, sve loše navike, odluke, sve sam to u trenutku poželio da promijenim. Bilo mi je jako teško da podnesem tubus u svjesnom stanju i pišući poruke sestrama prstom po čaršavu ili na papiru sam ih molio da mi to izvade. Naravno da su doktori htjeli da sačekaju da vide kakvo mi je stanje, tako da su moje molbe bile uzaludne. Na moju veliku radost, tubus mi nije još dugo bio u grlu, ali neprijatan osjećaj još uvijek nije nestao. Disao sam, normalno, saturacija normalna. I dalje uz pomoć kiseonika, ali mogao sam da dišem – kaže on.
Međutim ni nakon toga njegova borba nije završena. Novi nalaz pluća je pokazalo da je situacija nepromijenjena. Reči doktora: “Moraš još da ostaneš”, kaže, natjerale su mu suze na oči.
– Minimum još četiri sedmice boravka na Intenzivnoj njezi je bila njegova procijena. Tada sam tamo bio oko dvije sedmice. Šok – kaže on i dodaje da mu se u narednim danima stanje polako popravljalo i da je zaplakao kada je čuo da je dobro i da uskoro može na odjeljenje izolacije.
– Međutim, prolazili su dani u iščekivanju. Dani su postali sedmice. A onda moja psiha više nije mogla da podnese konstantan zvuk monitora, svjetlo, smrt oko mene, scene intubacije, aspiracije… bio sam izboden najmanje 150 puta jer moje vene nisu mogle da izdrže duže od nekoliko infuzija, a primao sam ih po šest dnevno. Slomio sam se, počeo sam da paranoišem da ponovo ne mogu da dišem kada zaspim iako mi je fizičko stanje bilo odlično, um je bio slomljen. Plakao sam. Ponovo bromazepami. Spavao sam nekoliko noći kao beba. Bilo je doktora koji nisu htjeli da prepišu i tih noći sam se namučio. Kako bi se nečiji alarm na monitoru oglasio, tako bih se budio. Oglašavao se i moj, ne zato što nešto nije bilo u redu, nego su mi se često otkačile elektrode za puls. To me je dodatno traumiralo. Na kraju su odustali da mi ih vraćaju jer svaki put kada se oglasi moj alarm, doktori i sestre su odmah dolazili da provjere šta nije u redu. Pazili su me, ja sam im bio nada i svjetla tačka da nešto rade kako treba, a plivaju u nepoznatom. Nisu htjeli da me puste sve dok nisu bili sigurni da sam se potpuno oporavio – kaže on.
Dejanov sljedeći RTG nalaz pluća je bio bolji i kiseonik mu je postepeno smanjivan. Kako kaže, dok je jeo bez kiseonika saturacija nije padala ispod 90, što je bio dobar znak.
– Ipak sve do kraja sam bio na kiseoniku, sa sve manjom dozom, čak do te mjere da sam imao osjećaj da lakše dišem bez maske sa kiseonikom. Nema veze, nosio sam masku. I najzad, dočekao sam i taj dan da čujem “odlaziš nam danas”. Kroz nekoliko sati sam uz aplauz ispraćen sa intenzivne njege i prebačen na drugo odjeljenje gdje konačno imam mir, tišinu i mrak. Gdje konačno mogu da komuniciram sa dragim osobama. Drhtao sam od sreće dok sam zvao moju ljubav. Ušao sam u petu nedjelju boravka u bolnici. Juče mi je uzet prvi kontrolni bris i sada čekam rezultate i nadam se negativnom nalazu. Uskoro ću kući i ništa više u mom životu neće biti isto – ističe on.
Velimirović kaže da poslije svega za doktore, medicinske sestre i tehničare ima samo riječi hvale.
– Ako ovo čitate znajte da ste bili divni i da ću vam vječno biti zahvalan – poručio im je on, i svima poslao poruku:
“Budite bezbjedni i ostanite kod kuće i nosite masku kada morate da izađete ili rizikujte da vam se desi isto što i meni, izbor je na vama”.
