Ono što sada vidimo jest da se taj virus širi i u tropskim krajevima. Imate ga u Singapuru, i u Saudijskoj Arabiji, kao i u čitavom nizu zemalja koje imaju puno topliju klimu nego mi u Evropi.
Virus što su ga u laboratorijskim uvjetima iz brisa pacijenta pozitivnog na SARS-CoV-2 uzgojili stručnjaci s Klinike za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević” završio je u čuvenom centru za infektologiju Helmholtz, u njemačkom Braunschweigu.
Tamo već jednu deceniju radi prof. dr. sc. Luka Čičin-Šain, čija je uža specijalnost imunitet i hronične infekcije. Rođeni je Riječanin, ali splitskih korijena (djed rođen u Splitu, a pradjed bio jedan od osnivača Muzeja grada), a prije Njemačke znanje je brusio u Americi, piše “Slobodna Dalmacija“.
Šta sa stajališta struke znači ovaj pothvat ekipe iz Klinike “Fran Mihaljević”? Koliko je još nacija i laboratorija to pošlo za rukom?
– Ima ih veći broj, pa “Fran Mihaljević” nije jedini. Riječ je o postupku koji rade mnogi laboratoriji, ali moram reći da nije svaki dijagnostički laboratorij isto do sada napravio ili je u stanju napraviti. Ne mogu vam reći je li ih 50 ili 70, ali svakako izolirati virus zahtijeva vremena, koncentracije i rada.
Sa stajališta znanstvene struke, da biste izučavali neku bakteriju, virus ili infektivnu česticu, morate je najprije izolirati kako biste mogli s takvim izolatom raditi. U suprotnom, ne možete shvatiti što radi virus ili neki drugi koji se na isti način mogu tumačiti.
U prvoj reakciji na objavu iz Klinike “Fran Mihaljević”, uz čestitku kolegama, rekli ste kako je to i prvi korak u razvoju cjepiva. Koliko je tih koraka još preostalo?
– Puno. Prvi je, znači, izolirati virus, a drugi da napravite nešto što će biti cjepivo. To može biti nekakav protein koji pripada tom virusu i koji mi u nekakvom vektoru deskribiramo, tako da se on može u svom pročišćenom obliku u velikoj količini proizvesti i još pomiješati s nekim drugim tvarima kako bismo stimulirali imunosustav. Tada imate jedan protein koji funkcionira kao antigen i s dodatnim spojevima tvori cjepivo.
Kada takvo cjepivo proizvedete, onda provjeravate proizvodi li ono nekakav odgovor protutijela. Radi se na način da ga ubrizgate u neku eksperimentalnu životinju, recimo miša, pa nakon nekoliko tjedana kontrolirate jesu li mu se u krvi pojavila protutijela specifična za ovaj virus. Idući je korak da na istom tom mišu testirate je li on uistinu zaštićen kada ga inficirate pravim virusom, a to je upravo ovaj izolat koji su dr. Alemka Markotić i njezini kolege izdvojili.
U tom dijelu gleda se hoće li se pokusni miš razboljeti ili će biti otporan, preživjeti infekciju. Treći korak nakon testiranja na miševima su također testovi, ali na malo većim životinjama. Ako je jako hitno, u ovoj fazi se mogu testirati dragovoljci kojima se daje takvo cjepivo i gleda se postoje li neke nuspojave, poput toga ima li jake upalne reakcije na mjestu gdje je ono ubrizgano. Ako ih ima, sve se prekida i takvo se cjepivo ne koristi dalje.
U suprotnom, znači ako nema nuspojava, onda ga se koristi sve više i više. Sve je to zbog toga da se ljudima ne da jedan takav izolat, što ne samo da bi ih inficiralo, nego bi bilo i neetično.
Studije zato idu tako da se imunizira jedan vrlo veliki broj ljudi i onda se nakon nekoliko mjeseci testira je li u toj istoj grupi došlo do manje infekcije koronavirusom negoli u nekoj kontrolnoj skupini koja nije dobila jedno takvo cjepivo. Ako postoji velika razlika, to znači da cjepivo pomaže i koristi, pa se i može početi proizvoditi u većoj mjeri.
I sama proizvodnja je nešto što traži vremena. Ako za cjepivo treba godinu dana, ovo sve govorim da čitatelji shvate koliko frenetično radimo da sve napravimo u tom roku.
S Oxforda su najavili da ovaj tjedan kreću s testiranjem cjepiva na ljudima. Odvija li se to sve prebrzo?
– Nemaju sve zemlje istu zakonsku regulativu po tom pitanju, pa je u nekima testiranje na ljudima brže moguće nego u drugima. Negdje se preskaču pojedini koraci.
U Njemačkoj, gdje živim i radim, pravilo je da je Institut “Paul Ehrlich” odgovoran za klinička istraživanja i neće takvo što odobriti bez prethodno ispunjenih uvjeta. Nastoje da sve bude u balansu između potreba i onoga što je stvarno sigurno.
Ako sve dobro prođe, onda nikom ništa, ali što u slučaju da ljudi koji bi dobili takvo cjepivo imaju burne reakcije?! Tko je onda kriv? Kako ćete objasniti članovima njihovih obitelji? Neće valjda reći da smo, eto, mi mislili da će sve biti u redu, a vaš je suprug, sin…, umro.
Vaša je prognoza kako će za cjepivo trebati godinu dana, ali da će i prije toga postojati načini za liječenje oboljelih od COVID-19. Na koji način konkretno?
– U osnovi postoje dvije mogućnosti. Prvo su monoklonska protutijela, a drugo protuvirusni lijekovi. U oba slučaja je riječ o tvarima koje će se moći dati ljudima već zaraženima virusom i gdje očekujemo da će se njima usporiti njegovo razmnožavanje, da će ga dosta brzo zaustaviti i dovesti do izlječenja bolesnika.
Takvo što se može i brže razviti. Studije se provode na ljudima koji su već oboljeli; dajete im tu tvar i gledate je li oporavak brži od nekakve kontrolne skupine koju niste tretirali. Za razliku od toga, cjepivo ne možete dati već oboljelom čovjeku.
Osim toga, kod cjepiva treba vremena da se razvije imunosni odgovor. Ono mora funkcionirati kao preventiva, ali i imunizirati na tisuće ljudi i gledati koliko se od njih zarazilo, a koliko tisuća kontrolnih ljudi se nije zarazilo. Tu trebaju mjeseci, dok izravnim antivurusnim lijekom primjena i odgovor traju svega nekoliko dana.
Po dostupnim podacima, trenutačno ne postoji ni jedan 100 posto učinkovit protuvirusni lijek.
– Ne. Zato i radimo na tome.
Kada njega možemo očekivati?
– To je teško predvidjeti. To je pitanje sreće kada ćemo naletjeti na neku supstanciju. Može se dogoditi u roku od nekoliko dana, a isto tako mogu nam trebati još tjedni ili mjeseci.
U ovom trenutku brojni laboratoriji rade skrininge i testiraju na desetke tisuća djelatnih tvari kako bi se našla ona jedna koja će idealno blokirati virus i koja neće biti toksična, koja će ga zaustaviti i neće naškoditi čovjeku. To nije baš jednostavno, jer dosta stvari mora biti zadovoljeno na jednoj tehničkoj razini.
To mora bit tvar koja ne samo da će se vezati na neki enzim virusa i spriječiti da se on razmnožava, nego istodobno da se ne veže na neke od vitalnih enzima naših stanica i napravi neke škodljive stvari.
Treće, ta tvar mora prodrijeti u tkiva gdje se taj virus nalazi, mora kroz krvotok proći do mjesta gdje će djelovati bez da izgubi na svojoj potenciji. Zato kažem da treba i sreće u pronalsku tvari koja će učinkovito djelovati.
Što se tiče spomenutih monoklonskih protutijela kao drugom pristupu, on je taj koji će nam dati neki učinak koji će se moći koristiti u bolnicama. Protutijela su upravo ono što naš imunosni sustav stvara tako što prepoznaje virus i onda ga neutralizira.
Zamislite taj virus kao jednu malu česticu koja manje-više funkcionira kao jedan čičak, a koji se sa svojim kukicama može lijepiti na površinu stanica. Kada to učini, uđe u nju i tamo se razmnožava. Protutijela funkcioniraju kao da jedan takav čičak obložite vatom, onemogućite da se te njegove kukice negdje prilijepe. To su upravo eksperimenti koje provodimo u mojemu laboratoriju.
Želimo prepoznati koja su monoklonska protutijela djelatna, koja ima smisla razvijati dalje, koja od njih možemo proizvesti u velikoj mjeri, ali i testirati da ona ne stvaraju nekakve nuspojave. To nije isključeno čak ni kod ove vrste protutijela. U osnovi tu nam je princip prilično jasan da možemo doći do nečega s čime ćemo maltretirati virus.
Međutim, glavni problem s monoklonskim protutijelima jest taj što su ona velike molekule vrlo složene građe i zbog toga ih je skupo proizvoditi.
Da bi se takvih protutijela napravilo u količini dovoljnoj da se pomogne jednom čovjeku, to su deseci tisuća eura za terapiju jednog jedinog bolesnika. Zato se neće moći davati svima, nego onima koji su se teško razboljeli, koji su na respiratoru i kojima život visi na koncu.
Ako sam vas dobro shvatio, onda je najbolje ići na preventivu, a ona je jednaka cjepivo?
– Dugoročno je to ono kamo trebamo doći. Kratkoročno i srednjoročno mi sada razvijamo ove druge pristupe. Međunarodna znanstvena zajednica razvija priličan broj različitih strategija i radi ih veliki broj laboratorija, pa je nevjerojatan broj ljudi koji su se uključili u ovu utakmicu kako bismo što prije našli neko djelatno cjepivo ili lijek.
Postoji li tu pritisak i politike i farmaceutske industrije da se rješenje nađe čim prije? Može li vas ta vrsta pritiska na neki način blokirati, usporiti?
– Pa nije da mene sada nešto pritišće farmaceutska industrija da ja to moram napraviti. Isto je i s politikom.
Ako ona nešto želi napraviti, onda mora kao naš partner naći novčana sredstva. Ona ne može samo diktirati, nego omogućiti da možemo raditi. Nama treba za potrošni materijal, kako bismo zaposlili ljude, kupili uređaje…
Kolika će biti nužna procijepljenost zemaljske kugle da bi virus nestao. Postoje različita tumačenja i kreću se od 70 do 90 posto?
– To se ne može znati jer su postoci različiti za različite viruse, a mi nemamo iskustva s ovim. Nezahvalno je bilo što predviđati.
Iz iskustva drugih virusa, znamo da će to sigurno biti više od 50 posto, a vjerojatno 60-70 ili više posto. Kada pogledate gdje smo sada, vidjet ćete da smo vrlo nisko. Postoje različite studije, ali ti su postoci jednoznamenkasti i neće tako brzo rasti do 60, 70 ili 90 posto.
Kolika je mogućnost da koronavirus dobije neke specifične karakteristike od zemlje do zemlje, kontinenta do kontinenta?
– Svaki virus tijekom vremena mutira. To je dio osnovne biologije bilo kojeg živog bića da na svakoj diobi RNK ili DNK može doći do točkastih mutacija, da se na pojedinim nukleotidima nešto krivo prepiše i da one nastaju.
Mi znamo da postoje virusi koji vrlo brzo mutiraju, ali isto tako i oni koji to rade sporo.
Koronavirus mutira relativno sporo, sporije od virusa gripe, definitivno od hepatitisa, pogotovo od HIV-a. On je RNK virus, a RNK je nukleinska kiselina koja je po svojoj strukturi uvijek nestabilnija od DNK, pa koronavirus brže mutira od herpes virusa koji ima genome koji su od DNK molekula. Zato bih rekao da je on negdje u sredini, jer nije da baš supermutira, a nije ni da ne mutira. Za jedan RNK virus on vrlo sporo mutira.
Što mislite o predviđanjima da bi virus mogao oslabjeti tijekom ljetnih mjeseci pa opet buknuti u zimu?
– Ja zapravo ne znam odakle ta ideja o slabljenju virusa tijekom ljeta. Vjerojatno se ide po principu onog influence koji na taj način funkcionira. Ovo nisu čak ni srodni virusi, jer imaju drukčiju genomsku građu i drukčije osobine.
Znamo da postoji puno virusa koji uspijevaju u tropskim krajevima, a koji kod nas neće nikada napraviti infekcije. Primjer je ebola virus, koji se pojavljuje u Africi, a u Europi mu je prehladno.
Ideja da će koronavirus splasnuti tijekom ljeta nije utemeljena ni na kakvim znanstvenim podacima, jer još nitko nije ni vidio što će se događati tijekom jedne klimatske sezone. Ono što sada vidimo jest da se taj virus širi i u tropskim krajevima. Imate ga u Singapuru, i u Saudijskoj Arabiji, kao i u čitavom nizu zemalja koje imaju puno topliju klimu nego mi u Europi. Kod njih su odavno temperature kakve će kod nas tek biti u lipnju ili srpnju. Ja bih stvarno ljude koji to šire volio pitati na temelju čega su donijeli takav zaključak. Ne želim reći kako je sigurno da će se koronavirus nastaviti širiti tijekom ljeta. Kao razuman znanstvenik, ne mogu reći ni da, ni ne.
Znači li to da kao čovjek od mora niste sigurni da ćete se ovog ljeta okupati na Jadranu?
– To bih jako volio, ali polazim od pretpostavke da ovog ljeta neće biti ništa. Volio bih da griješim, pa mojim ljudima znam reći da bih bio sretan da me činjenice opovrgnu i pokažu da sam bio previše oprezan.
Mi smo u ovom trenutku s mjerama karantene uspjeli u tome da se virus jako uspori i smanji mu širenje. Ali on još uvijek postoji u našoj sredini, njega još uvijek ima. To vam je poput vatre i ako sada ukinemo mjere karantene, onda ćemo opet dati kisika toj vatri i požar će se razbuktati. Vratit ćemo se tamo gdje smo bili prije nekoliko tjedana.
Kako vam se čini hrvatska strategija za ovu pandemiju?
– Rekao bih da je Hrvatska išla, kao i Njemačka, s jednom konzervativnom strategijom. Uvedene su restriktivne mjere koje su dovele do toga da je zdravstveni sustav za sada iz svega toga izišao u jednom jako dobrom stanju. Mi u Hrvatskoj nismo imali situacije da su ljudi umirali po hodnicima bolnica na nosilima, kao u Italiji.
S druge strane, razumijem da je to problem za gospodarstvo, za male privrednike koji žive od svoga rada i kontakta s ljudima. Oni se svi s razlogom pitaju do kada će ovo trajati, kada ćemo izići iz ovoga da možemo raditi.
To će donijeti tenzije, ali vam puno ne mogu reći jer nisam ekonomist, nego virolog. Mi nešto radimo u laboratoriju i sve to ima za svrhu da pomognemo čim prije izlazak iz karantene bez da ljudi umiru.
Smije li se barem reći da je najgore prošlo?
– Rekao bih da je buknuo jedan požar i da smo ga uspjeli okružiti. Najgore je prošlo, jer nemamo situaciju da se taj požar širi, ali ovo je situacija kao kada otvorite padobran, usporite pad, ali skinuti ga tisuću metara iznad zemlje nije nešto što nam baš treba.
