Uprkos starosti, ramazan je provela u ibadetu, klanjajući, učeći Kur’an i čitajući knjige o poslanicima.
Zbog završetka mubarek mjeseca ramazana, koji je provela u Novom Pazaru zbog poslovnog angažmana njene kćerke, nani Mejri su pomiješana osjećanja. Tužna je zbog toga što ramazan prolazi, ali sretna jer je uspjela da ga isposti bez poteškoća.
„Počela sam da postim od svoje 12 godine i nikada nisam preskočila nijedan ramazan. Roditelji bi se ljutili što postim jer sam još mala. Nisu me budili da ustanem na sehur, ali i bez sehura, hrane i vode ja bih postila. Rodila sam četiri kćerke, a postila sam u svakoj trudnoći. Postila bih i dok sam sa rahmetli mužem po 15 dana putovala kamionom ili autobusom po Jugoslaviji, i šire. Ove godine ispratila sam 70. ramazan koji sam ispostila u kontinuitetu. Mnogo mi je lako bilo, valjda je i karantin uticao na to. Postim bez obzira što imam dijabetes, meni post i ramazan regulišu šećer. Terapiju popijem u vrijeme sehura i iftara”, pričala je za Anadolu Agency (AA) nana Mejra Ljajić.
Iako tužna zbog završetka ramazana, radosti je povratak u rodnu Sjenicu. Tamo će Ramazanski bajram provesti okružena porodicom, rodbinom i komšijama. Iako u poodmaklim godinama, nana Mejra je glavni poslastičar u kući. Za Bajram sprema tradicionalne kolače. Omiljene su joj nazlifatme.
“Sretna sam što ću Bajram provesti u Sjenici. Dolazit će rođaci i komšije. Vjerovatno će manje ljudi doći zbog ovog virusa ali dovoljno da se vidimo, mnoge sam poželjela. Raduje me što napokon mogu klanjati u džamiji ‘Sultan Valide’ koja je pokraj moje kuće, prvi put ću u nju ući nakon što su je obnovili dobri ljudi iz Turske. Za Bajram spremam starinske kolače. Njih ništa ne može da zamijeni. Spremaću baklave, dudove i stari turski kolač nazlifatme koji sam naučila da pripremam u Tetovu gdje sam živjela 12 godina sa ocem koji je mnogo volio Tursku, a u Tetovu smo ostali nakon što nismo uspjeli da stignemo do Turske”, priča nana Mejra.
Mejrin životni put bio je zanimljiv i težak. Jedino od čega boluje je dijabetes, a dobila ga je prije 28 godina, kada joj je u ratu 1992. godine na Trebeviću poginuo bratanac, Rifat Hašimović, jedino muško čeljade u četiri kuće.
Nana Mejra kćerka je i đurumlije (dobrovoljca) Arifa Salihagića koji je učestvovao u bitki na Canakkaleu (Galipoljska bitka). Nana Mejra danas sa ponosom priča o njegovoj velikoj hrabrosti, snazi i ljubavi prema Turskoj.
“Bio je moj otac najstariji od četvorice braće. Tražili su se dobrovoljci, ali njemu otac nije dao da se javi. Toliko je želio da ode pa je promijenio i prezime iz Salihagić u Hašimović, da njegov otac ne sazna da je to on. Jedina želja mu je bila da odbrani tu zemlju i da na njoj šehidi. Tamo mu je u naručju uslijed povreda preselio i daidža. Bio je dosta hrabar i spretan vojnik, on bi uvijek preživio, puk vojske su tri puta dopunjavali. Kada je imao kakvu nedaću u životu rekao bi ‘da sam imao sreće šehidio bih na Galipolju’. Moj otac preselio je u Tetovo sa jedinom neostvarenom željom, da opet stigne do Turske”, priča nana Mejra.
Na pitanje čijem se bajramskom zijaretu najviše obraduje, nana Mejra kroz osmijeh kaže da je kod nje ono prvo uvijek i najvažnije, prva kćerka, prvi zet, prvo unuče…
