Udario ga je auto, nakon čega je letio 20 metara pa pao na glavu. Kao posljedica tog udarca, uslijedila je epilepsija sa kojom se borio 14 godina. Živio je pod staklenim zvonom i borio se da ima normalno djetinjstvo. Volja, upornost i želja pomogli su Vojislavu Iliću da pobijedi podmuklu bolest, ali je onda život ponovo odlučio da mu ponudi pelin. I to u velikim količinama.
Za 29 godina, koliko ih ima, stiče se utisak da je preživio makar pet života. Rođen u Novom Sadu, odrastao u Ratkovu. Na društvenim mrežama ga već nekoliko godina znaju kao Džentlmena sa Tvitera, emotivca. U privatnom životu prošao je brojne transformacije. Od mršavog dečaka, do nabildovanog mladića, pa sve do diplomiranog pravnika i pisca.
Sve ono što se izdogađalo između ostavili smo njemu da nam otkrije. Kako kaže, imao je lijepo, ali teško djetinjstvo, protkano siromaštvom, tragedijama i dugim liječenjem po bolnicama.
“Automobil me je udario na ulici kada sam se igrao sa drugarima. Imao sam samo 4 godine. Utvrđeno je da sam letio oko 20 metara i da sam pao na glavu. Posljedica tog udarca je bila epilepsija sa kojom sam se borio do 18. godine. Kada uz epilepsiju i ljiekove koji su preskupi, ležanje po bolnicama, dodate gratis i siromaštvo, dobijete baš jedno teško djetinjstvo. Na sve to, deda mi je poginuo kada sam imao 13 godina. Poslije toga sam dobio još jedan udarac. Najbolji drugar, koji je takođe imao epilepsiju, ostao je bez vida i sluha i umro je jako mlad”, započinje Vojislav svoju priču za “Blic“.
S jedne strane imao je ljubav i podršku porodice, dok je sa druge strane stajala epilepsija i – ni previše sreće ni previše tuge.
“Lijepo je, jer sam imao i imam ljubav porodice. A ljubav je najjača i najljepša energija na svijetu. Ona pokreće svijet u nama i svijet oko nas. Što se tiče epilepsije, nju su izazivale jake emocije. Doktori su mojim roditeljima rekli da bukvalno moraju da me čuvaju pod staklenim zvonom. Da ne smijem biti previše sretan niti previše tužan. Težak zadatak za jedno dijete koje svijet upoznaje kroz emocije. Naravno, i za roditelje tog djeteta. Kako zabraniti djetetu da se raduje? Da ne plače kada ga nešto uplaši? Ipak, borili smo se. Imao sam tri napada za tih 14 godina borbe i sva tri su se desila tokom sna. Prvi put su me moji roditelji spasili da se ne ugušim u snu, drugi put ujak i baba kod kojih sam spavao, a treći put je napad bio izazvan ciljno u KBC kako bi mogli da mi prate dalji tok bolesti”.
Koliko god da je epilepsija od njega zahtjevala određeni režim ponašanja i odricanja, borio se da ima, koliko-toliko, normalno djetinjstvo. Takav način dao je rezultate, bio je odličan đak, trenirao nekoliko sportova, a s takmičenja u šahu donio je i nekoliko nagrada. Takav način ponašanja, zadržao je i u srednjoj školi.
“Trudio sam se da živim što bolje mogu između tih odricanja. Da dišem između njih. To se nastavilo i tokom srednje škole. Bio sam odličan đak, nastavio sam da treniram košarku, ali i otkrio da imam talenta za streljaštvo u pitanju. Naime, poslije godinu i po dana treniranja postao sam juniorski prvak u streljaštvu. Nisam pušio, nisam pio, strogo sam se pridržavao svega da bih ozdravio. Ono što je bitno reći jeste činjenica da mnogi profesori nisu znali da imam epilepsiju, čak ni profesor fizičkog, na čijim časovima sam se posebno isticao. To je saznao tek na kraju školovanja, kada je neko dobacio na času. Bio je šokiran, ali sam vidio u njegovim očima veliko poštovanje”, kaže Vojislav.
U četvrtom razredu srednje počeo je da ide u teretanu, prvenstveno zato što je bio jako mršav i imao je slabu cirkulaciju. Predanim, svakodnevnim radom, uspio je da nabaci tjelesnu i mišićnu masu. Međutim, nakon pet godina aktivnog treniranja uslijedio je novi udarac.
“Trenirao sam jako naporno svakoga dana, nisam pravio pauze. Teretana mi je bila ispušni ventil koji mi je skretao misli od siromaštva, od stresa koji sam imao zbog fakulteta i teških ispita. I taj jedini ispušni ventil mi se zapušio 2013. godine u septembru. Na treningu mi je pozlilo dok sam radio čučnjeve sa tegovima. Imao sam osjećaj kao da sam udario svom snagom glavom u zid. Počeo sam da tonem u mrak. Ljude oko sebe nisam čuo. Znao sam da nisam dobro. Došetao sam nekako do svlačionice, pokupio stvari i krenuo pješaka do kuće. Od teretane do kuće sam imao nekih 15 min. Tih 15 min su trajale najduže u mom životu. Hodao sam kroz vakuum. Uspio sam da dođem do kuće, sjednem na fotelju i opet mrak”, do detalja se sjeća momak.
2009 i 2019 godina. Pa hajde malo i da objasnim drastičnu razliku u izgledu. 2013 godine mi je pozlilo na treningu u teretani i za mesec i po dana sam izgubio 24 kilograma i započeo borbu za život, po drugi put. Džentlmen je tada i nastao kao potreba da sačuvam zdrav razum. pic.twitter.com/EBITRBJahw
— Dzentlmen (@TamoNekiLik) December 18, 2019
Takvo stanje alarmiralo je njegovog oca da ga brzo odvede u Hitnu pomoć, odakle je transportovan u bolnicu. Pritisak mu je bio toliko visok da je medicinsko osoblje u transporteru bilo spremno da ga reanimira svakog sata.
“Otac me je brzo odvezao u Hitnu, a iz Hitne me brzo prevoze u bolnicu u Somboru. Ono što me je bilo uplašilo jako jeste to što su u kolima Hitne pomoći medicinske sestre držale u rukama onaj aparat za reanimaciju. Pripremale se za svaki slučaj jer mi je gornji pritisak bio preko 220, otkucaji preko 150. Tada sam shvatio da je stanje baš ozbiljno. U bolnici u Somboru je krenula borba tu noć da mi se pritisak spusti. Dobio sam bitku, ali je rat tek počeo. Rat koji će trajati dugo. Narednih mjesec i po dana vodio sam borbu sa visokim pritiskom svaki dan. Udružen sa helikobakterijom, skinuo mi je 24 kilograma koje sam jedva bio nabacio trenirajući pet godina. ”
Novi udarac, nova borba. Ovaj put, Vojislav je počeo da se bori s novim opakim neprijateljem, depresijom. Zbog stanja u kojem se našao, bio je prinuđen da pauzira studiranje. Od osobe koja je bila aktivna i puna života, njegov svijet se sveo na ležanje u krevetu, lijekove za obaranje pritiska i razmišljanje koje je vodilo u anksioznost.
“Zakovan za krevet, negdje sam morao da izbacim svoje emocije koje su me mučile, haos koji sam imao u glavi. I to je bio tviter. Pisanje mi je sačuvalo zdrav razum iako sam bio opterećen brigama. Kada i kako ću se oporaviti? Kada ću se vratiti na fakultet? Kako da pomognem roditeljima koji se muče jer smo u teškoj finansijkoj situaciji? Zašto mi se to desilo? Kako dalje? Ležanje u krevetu me je uvuklo vremenom u depresiju, totalno neprimjetno u početku. Ja koji sam pored svih ranijih zdravstvenih problema uvijek bio nasmijan jer sam volio život iako mi se nekada činilo da on mene baš i ne, u toku depresije u tom periodu ostajem bez osmijeha. Nema ga. Ništa me nije radovalo. Nisam više ni gledao filmove jer sam znao da je sve to gluma. Bio sam izgubio maštu. Ja, sanjar, ostao sam bez sna. Depresija nikada ne dolazi sama, ona sa sobom vodi i svoje drugarice. Ovog puta je to bila anksioznost.”
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Bježanje od ljudi kao način života
“Napadi panike su postali sve češći. Prije pet godina odlazim na susret generacije u srednjoj školi, i poslije pola sata provedenih tamo na silu ja bježim kući. Ni 2 bromazepama me nisu mogla smiriti u školi. Aritmija je obarala sve granice. Bježanje u svoj krevet, svoju komfor zonu i aritmija prestaje. Nisam više bio čovjek, postao sam sjenka koja živi samo na društvenim mrežama, u svojim aforizmima. Živ, a nisam živ. Godina 2015, postepen početak moje borbe sa psihom i tijelom. Rekao sam sebi ‘’Pobjedio si epilepsiju, pobjedit ćeš i ovo’’. I iskren da budem, više nisam mogao da gledam bol u očima moje porodice koja se trudila da mi pomogne maximalno a ja sam to odbijao i bježao u ništavilo”
Tvitovi koje je objavljivao kao “Džentlmen” na Tviteru ubrzo su počeli da privlače pažnju publike, ali i jednog velikog brenda. Došlo je do saradnje i tada je počeo da shvata da mu se polako dešavaju lijepe stvari. Počeo je da izlazi napolje da trči. Protiv depresije je počeo da se bori sportom, čitanjem moderne psihologije, a iznad svega toga je stajala velika podrška i ljubav porodice. Kruna njegove borbe uslijedila je 2017. godine, kada se vratio na fakultet.
“Krajem 2017. vraćam se na fakultet, početkom 2018 godine izdajem prvu svoju knjigu, zbirku aforizama kako bih sačuvao svoja autorska prava. U junu iste godine, poslije četiri godine pauze, četiri godine borbe sa psihom i tijelom, uspijevam da diplomiram. 2018 godinu je jedna sjajna godina za mene. Diplomirao sam. I moja rodjena sestra se udala i dobio sam sestrića. Poslije jednog jako dugog perioda mraka, suza, bola, borbi, došao je osmijeh, došla je sreća. “.
U svojim romanima, za koje kaže da su žanr moderne psihologije, utkao je svoju životnu priču. Ljudi su počeli da mu se obraćaju za savjete kako da se izbore sa depresijom i anksioznosti, i kako je rekao, iako sam nikada nije išao kod psihologa, pošto nije imao novca, drugima to preporučuje. Nakon velikog uspjeha koje su postigla njegova djela, uslijedila je serija gostovanja po televizijskim stanicama širom Srbije.
“Život neće uvijek biti cvijeće i proljeće, biće i mraka i padova. Ali će i taj mrak proći. Vi mu pomozite da prodje brže tako što ćete vjerovati svom snagom u sebe i svoje snove. I znajte jedno, niste sami u vašim borbama. Tu je porodica, tu su prijatelji, tu su i drugi ljudi koji se bore isto tako kao i vi. Vama koji idete u teretane jedan savjet. Ne pretjerujte. I prije odlaska u teretanu otidjite na ljekarski pregled da provjerite da li ste potpuno zdravi i da li smijete trenirati. Vama sanjarima širom svijeta poručujem samo jedno, nastavite da sanjate i čuvajte djecu u sebi “, poručio je čitaocima na kraju razgovora Vojislav, piše “Blic“.
