Prema posljednjoj anketi Hrvatske narodne banke (HNB), oko 41 posto građana bezrezervno podržava uvođenje eura, a tek 18 posto ih je protiv.
Ulazak u sljedeću fazu prema eurozoni, u tzv. čekaonicu za euro, sredinom srpnja/jula očekuje i hrvatski premijer Andrej Plenković, dok ekonomski stručnjak Ljubo Jurčić u razgovoru za Anadolu Agency (AA) upozorava kako administrativno ispunjenje kriterija za euro ne znači ništa bez suštinskog jačanja hrvatskog gospodarstva koje bi uvođenjem eura prije restrukturiranja bilo onemogućeno u razvoju, čime bi Hrvatskoj u budućnosti prijetio grčki scenarij.
Europska komisija (EK) potvrdila je da Hrvatska ispunjava tri od ukupno četiri ekonomska kriterija za uvođenje eura kao službene valute, a to su kriteriji stabilnosti cijena, javnih financija i dugoročnih kamatnih stopa, dok četvrti kriterij, stabilnost deviznog tečaja, Hrvatska ne može ispuniti jer se taj kriterij mjeri tijekom dvogodišnje prisutnosti države u Europskom tečajnom mehanizmu (ERM II).
Predstavnici Hrvatske vlade i Hrvatske narodne banke (HNB) uputili su pismo čelnicima europskih institucija i svim članicama Eurogrupe o ispunjenom planu u kojem su izvijestili o poduzetim koracima za ulazak u ERM II i bankovnu uniju.
U pismu je hrvatski premijer Andrej Plenković najavio da je cilj njegove Vlade ulazak u ERM II i bankovnu uniju već u srpnju/julu ove godine, čim završi hrvatsko predsjedanje Vijećem EU.
Kriterij stabilnosti deviznog tečaja Hrvatska može ispuniti najranije za dvije, tri godine, u periodu pod nadzorom u mehanizmu ERM II, u kojem država ne smije iskusiti nikakve veće poteškoće koje bi mogle narušiti vlastitu ili stabilnost eurozone u koju se sprema ući.
Nakon što je Hrvatska podnijela zahtjev za uspostavu bliske suradnje između Europske središnje banke (ESB) i Hrvatske narodne banke, ESB je objavila analizu pet ključnih hrvatskih banaka koja je potvrdila kako ni jedna od njih nema kapitalnih nedostataka, što je hrvatski premijer Plenković ocijenio važnom potvrdom kvalitete i stabilnosti hrvatskog bankovnog sustava i značajnim korakom prije samog ulaska u europodručje.
Hrvatska je strategiju za ulazak u europodručje usvojila prije više od dvije godine, a od 2013. do 2019. bila je u području neinvesticijskog rejtinga, istaknuo je hrvatski predsjednik Vlade.
U sklopu javne rasprave o uvođenju eura koju su krajem listopada 2017. pokrenule Vlada Republike Hrvatske i Hrvatska narodna banka (HNB) objavom “Strategije za uvođenje eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj” do sada je anketa HNB-a o uvođenju eura provedena triput: u kolovozu 2018., u veljači 2019. godine i u ožujku 2020. Planirano je da se anketno ispitivanje nastavi provoditi dva puta godišnje.
Prema posljednjoj anketi HNB-a iz ožujka 2020., za uvođenje eura je 41 posto hrvatskih građana, protiv je 18 posto, dok je za uvjetno uvođenje eura kao nacionalne valute 31 posto građana. Pod uvjetnim uvođenjem eura građani podrazumijevaju da životni standard nakon zamjene kune eurom neće biti niži, da će ostati barem isti ili porasti, te upozoravaju i na potrebu spremnosti hrvatskog gospodarstva, pokazuje anketa HNB-a.
– Činovnički i suštinski kriteriji –
Pristupanjem u Europsku uniju Hrvatska je prihvatila i obavezu uvođenja eura, a za zamjenu nacionalne valute kune eurom potrebno je ispuniti mastriške kriterije. Riječ je o kriterijima koji su se vremenom mijenjali, poput razine javnog duga za kojeg je danas za Hrvatsku ključno pokazati trend njegovog smanjivanja.
Profesor na katedri za međunarodnu ekonomiju na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu Ljubo Jurčić ove kriterija naziva administrativnim ili činovničkim kriterijima te ističe kako postoje suštinski kriteriji, na prvi pogled nevidljivi, ali puno značajniji. Jedan od njih je tečaj po kojem će se zamijeniti kuna i euro, a to konkretno znači može li domaći proizvođač izvoznik od priljeva u eurima iz inozemstva, kad promijeni euro u kunu, pokriti troškove proizvodnje u Hrvatskoj.
“Do sada se pokazalo da hrvatski proizvođač izvoznik ne može pokriti svoje troškove proizvodnje ako je tečaj eura 7,5 kuna i to je problem koji u Hrvatskoj postoji već 20 godina. Tečaj se drži visoko, fiksno je određen i imamo deviznu klauzulu, što znači da mjera svih vrijednosti u Hrvatskoj nije kuna, nego strana valuta, bilo švicarski franak ili euro. Funkciju novca u Hrvatskoj ne obavlja kuna nego euro. Hrvatska je prije dvadeset godina uvela euro nevidljivo, dok eura nije bilo, a posljedica toga je da smo hrvatsko gospodarstvo učinili nekonkurentnim za europsko gospodarstvo. To je temeljeni razlog zašto hrvatsko gospodarstvo stagnira u Europskoj uniji“, pojašnjava Jurčić.
Kaže kako su troškovi proizvodnje u Hrvatskoj rasli su zbog rata, tranzicije, socijalizma… dok su ti isti troškovi u razvijenoj Europi padali zbog ulaganja u istraživanje i razvoj.
“Ako smo i startali s istim troškovima prije recimo dvadeset godina, troškovi proizvođača u npr. Njemačkoj od tada su padali ispod 7,5 kuna na 7, a u Hrvatskoj rasli do 10 kuna. Držeći u toj situaciji tečaj fiksnim i rastom troškova u Hrvatskoj, padom troškova proizvodnje u Europi, hrvatska proizvodnja je izgubila konkurentnost. U situaciji u kojoj hrvatski razvoj kaska za europskim, uvođenje eura bi bilo vrlo pogubno za Hrvatsku“, upozorava Jurčić.
Poručuje da iako Hrvatska zadovoljava mastriške kriterije, nevidljivi kriteriji, a to su efikasnost hrvatskog gospodarstva, nisu dostatni da bi mogli prihvatiti euro i u tom se kriteriju razvijali. Stoga, kaže, Hrvatska bi sljedećih desetak godina morala napraviti restrukturiranje gospodarstva i uvesti euro u jednoj točki napretka.
– Euro kao prvorazredno političko pitanje-
Dokaz opasnosti uvođenja eura je Grčka čiji troškovi proizvodnje brže rastu i ona sporije podiže efikasnost proizvodnje od razvijenih zemalja EU, a tu su Italija i Španjolska koje su uveli euro koji ne odgovara njihovim gospodarstvima i stvara im dugove, upozorava ovaj ekonomist.
“U krizi COVID-19 razvijene zemlje su efikasnije i prodaju proizvode južnim nerazvijenim zemljama, zarađuju na toj prodaji robe, dio zarade vraćaju ponovno kao kredite u nerazvijene zemlje, tako da zarađuju dvostruko. Euro dubinski ne odgovara južnim zemljama“, upozorava Jurčić.
Dodaje kako je na ovu istu analitiku ukazao i nobelovac Joseph Eugene Stiglitz.
“Građani sjevera se bune jer ispada da radom i akumulacijom kapitala na kraju pomažu nerad južnih članica i to postaje prvorazredno političko pitanje. Euro je zamišljen kao snažan politički instrument ujedinjavanja Europe, koji može postati kamen smutnje i uzrok razjedinjavanja Europe“, kaže Jurčić.
– Razlika Hrvatske od Slovenije, Kosova i Crne Gore
Slovenija za razliku od Hrvatske nije bila toliko okrznuta ratom i napravila je tranziciju iz regionalne ekonomije, koja je bila u Jugoslaviji, u nacionalnu ekonomiju do 1995., riješila se neefikasnih kompanija i stvarala pravilnu strukturu slovenske ekonomije. Juričić ocjenjuje da nisu imali fiksni tečaj tolara, podigli su efikasnost do ulaska u euro, tako da je razlika u ekonomijama Hrvatske i Slovenije značajna.
“Uvođenje eura u Crnu Goru i na Kosovo je bio čisto politički potez. Te dvije zemlje su male, jednostavne ekonomije, puno manje od hrvatske, u kojima je glavna uloga novca platežno sredstvo. Euro u tim zemljama nije instrument ekonomske politike, nego samo sredstvo plaćanja i nema toliko ulogu i funkciju novca u razvoju gospodarstva, kao što ima u složenijim gospodarstvima kao što su Slovenija i Hrvatska“, navodi Jurčić.
– Rješenje u proizvodnji dijelova za velike industrije-
Navodi da “danas mala zemlja ne treba imati konkurentnost u finalnom, završnom proizvodu, te da današnji proizvodi kao avioni ili automobili imaju mnoštvo sastavnih dijelova i zemlje koje razvijaju konkurentnost ne moraju je imati u finalnom proizvodu, nego u masovnoj proizvodnji nekoliko dijelova i njima snabdijevati velike industrije razvijenijih zemalja”.
“Hrvatska greška je da se krenulo u smanjivanje javnog duga smanjenjem ulaganja u infrastrukturu i obrazovanje, umjesto da se u to ulagalo kako bi se stvorili suštinski uvjeti za euro“, kaže Jurčić.
Naziva to mehaničkim smanjenjem javnog duga zbog kojeg je Hrvatska dobila javnu pohvalu europskih institucija. No, istovremeno, upozorava kako penzioneri nisu imali povećanje mirovina te kako je 200.000 mladih otišlo iz Hrvatske, što smatra direktnom posljedicom ulijevanja novca u javni dug da bi ušli u eurozonu.
“Stiskali smo ekonomiju da zadovoljimo nominalne činovničke kriterije uništavajući suštinske kriterije. Odseljavanjem smo izgubili osnovu razvoja“, upozorava Jurčić.
Indikativnim vidi što Velika Britanija i skandinavske zemlje nisu ušle u eurozonu i ne namjeravaju zbog mehanizama koje euro zahtijeva i proizvodi te kako to ne planira ni Češka.
Smatra kako ni ulazak Hrvatske u Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO) 2000. godine nije bio pripremljen jer se mala ekonomija izložila puno jačem svjetskom tržištu.
“Ekonomski rast od 2015. do 2019. nije uvjetovan članstvom u EU nego zahvaljujući najboljoj gospodarskoj situaciji globalno i u Europi u povijesti. Uzrok rastu tome nije politika Hrvatske, nego ‘vodostaj’“, poručuje Jurčić.
Potvrdu krhkosti hrvatske ekonomije Jurčić prepoznaje i u situaciji krize koronavirusa u kojoj će Hrvatska, u europskom okviru, ponajviše pasti.
Ostale članice EU koje imaju obvezu uvođenja eura su Bugarska, Češka, Mađarska, Poljska i Švedska. Ujedinjena Kraljevina u međuvremenu je izašla iz EU, dok je Danska ispregovarala izuzeće od obveze uvođenja eura.
