Za razliku od vremena JNA, kasnije i Vojske Jugoslavije, kada je o nabavkama vojne opreme i naoružanja odlučivala vojska, to jest Generalštab, i kada se vodilo računa o tome zašto se i šta se kupuje, u posljednje vrijeme stvari su se promijenile i kako za Glas Amerikee kaže bivši načelnik Uprave bezbijednosti JNA i GŠ VJ, general Aleksandar Dimitrijević, sada politika vodi glavnu riječ i kada je ta oblast u pitanju.
“Kad bi se sve to poštovalo, onda se ne bi moglo dogoditi da se predsjednik države vrati sa parade u Moskvi i da kaže – predsjednik Putin mi je pokazao Pancir, rekao je to je dobro sredstvo i to vi treba da kupite. I mi to kupimo. Utisak je da se političkim imputima prije svega odlučuje šta će se kupiti i to kad se realizuje onda GŠ čak mora retroaktivno da formira dokumenta, kojim će pokriti da je to što je kupljeno u stvari to što je on tražio”, kaže Dimitrijević.
Prema njegovim riječima, preduslov za nabavku u ranija vremena je bilo definisanje strategije odbrane i bezbjednosnih izazova, onda je o nabavci naoružanja u skladu sa tim dokumentima odlučivao Generalštab, a vojno-privredni sektor je to nabavljao.
Sada GŠ formira dokument, odluku o tome treba da donese Glavni vojno-tehnički savjet, a to se daje sektoru za materijalne resurse, koji radi analize da li će se to iz sopstvenih resursa nabavljati ili će se kupovati sa strane.
Stvari su se promijenile u posljednjih pet godina, od kada je na mjestu vršioca dužnosti pomoćnika ministra odbrane za materijalne resurse postavljen Nenad Miloradović, kaže Dimitrijević i ističe da je posljednjih godina najviše naoružanja kupljeno u Rusiji.
Između ostalog i avioni Mig 29, koje je Srbija dobila od Rusije, a zatim platila obnavljanje i opremanje tih aviona, a prema saznanjima Dimitrijevića, Migove više ne kupuje ni ruska vojska, koja se orijentisala na Suhoje:
“Kupovati i trošiti novac na takav način je manir siromašnih zemalja, pri čemu je maltene javna priča da se to radi iz nekih drugih razloga. Da određene srukture i na jednoj i na drugoj strani učestvuju u podjeli nekog novca i da je to u stvari osnova za takve aranžmane”, dodaje Dimitrijević i ističe da se Srbija posljednje dvije godine okreće kineskom naoružanju i to je, prema njegovoj ocjeni, stvar i spoljne politike koju vodi Srbija. Ali i ambicija Pekinga:
“Kina se po prvi put na evropskom tlu plasirala time što su nam prodali ove dronove CH 92a. Bespilotne letilice i to se smatra nekakvim početkom prodora kineskih kompanija na evropsko tržište. Kina inače nas cijeni i doživljava kao ozbiljnog partnera u okviru programa ‘Jedan pojas, jedan put’, kao zemlju kroz koju se može otvarati evropsko tržište”.
“Iz ovih ili onih političkih razloga donose se odluke. Kina ima posebno veliki interes i rekao bih, uslovno rečeno, poprilično nas zadužuje na jednoj strani tako što nam odobrava te mekane kredite, tako što ulaže puno para u energetiku, infrastrukturu, u neke druge oblasti. Ti iznosi se mjere milijardama eura i što na neki način to treba da dobije zauzvrat sa naše strane. To nešto je evo FK-3”, kaže još u razgovoru za Glas Amerike general Dimitrijević.
Iako je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nedavno izjavio da raketni sistem FK-3 nije kupljen, već da se o tome još razmišlja, Dimitrijević kaže da ta izjava nije u skladu sa dokumentima SDPR-a:
“SDPR je u svom godišnjem finansijskom izvještaju objavila podatke o tome iz koliko zemalja je realizovna uvoz, koja je vrijednost tih poslova – to je, ako se ne varam oko 620 miliona (eura), i između ostalog da je i FK-3 kupljen. Kupljen i plaćen”.
Prema njegovoj ocjeni bila je očekivana primjedba Amerike, jer su oni svjesni da Kina na mala vrata ulazi na ovaj prostor, a da su ta vrata zapravo u Srbiji. To u neku ruku dovodi u pitanje i opredjeljenje Srbije da ide ka Evropskoj uniji:
“Ja nisam baš siguran u čvrstinu tog našeg evropskog opredjeljenja. Mi jesmo formalno i suštinski za tu evropsku varijantu, deklarativno sasvim sigurno jesmo, ali koliko su naši postupci u vezi sa tim sinhronizovani – o tome bi se dalo diskutovati. Ne samo kada je u pitanju trgovina i nabavka naoružanja i vojne opreme, nego i inače”.
S obzirom da se iz vrha Srbije nabavke naoružanja najčešće pravdaju potrebom podizanja nivoa bezbijednosti zemlje – logično je pitanje od koga to Srbiji dolaze prijetnje po bezbjednost:
“Pa evo, ja bih to mogao vas da pitam”, kaže kroz smijeh Dimitrijević i nastavlja:
“Uopšte je krajnje diskutabilno i problematično zbog čega i otkuda ova trka u naoružavanju u regionu Zapadnog Balkana. Šta to znači da Hrvatska nabavlja jedna sredstva, Albanija nabavlja druga sredstva, mi se naoružavamo. I stalna trka – da li smo jači od ovih ili su oni jači od nas. Svaki sukob nas sa bilo kojom od tih zemalja je automatski sukob sa NATO. Ili ima neka procjena da bi mogao od njih NATO da napadne nas, pa nam onda ovi sistemi trebaju da bismo mogli da se odbranimo”.
Posljednje nabavke naoružanja u Kini očekivano nisu najbolje prihvaćene u Evropi i Americi, a čini se da ni Rusija ne gleda blagonaklono na okretanje Srbije Pekingu. Da li je u pitanju vođenje politike neutralnosti ili postoje i neki drugi razlozi – to su pitanja na koja javnost u Srbiji traži odgovore.
