Bivši predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović u intervjuu za “Slobodnu Bosnu” analizirao je političku situaciju u regionu, govorio o mogućem priznanju Kosova od strane Republike Srbije, osvrnuo se na promjenu vlasti u Crnoj Gori te istaknuo najveće probleme koji se u regiji trebaju hitno rješavati.
Proteklih dana top tema-medija u BiH, ali i regionu bila je posjeta Hrvatskoj člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika. Kako gledate na potez službenog Zagreba da na najvišem nivou primi, u svojstvu “vođe bosanskih Srba”, političara s američke “crne liste”?
– Odnosi i interesi u Bosni i Hercegovini su, unutar BiH, različiti i komplicirani. I pogled na taj susret je različit, ovisno tko i odakle ga gleda. Protokolarno, neuobičajan je i lako ga je kritizirati. Ali, evo, u Zagrebu je bio i gospodin Izetbegović, najutjecajniji političar iz tzv. bošnjačkog korpusa, pozvan po istom kriteriju kao i gospodin Dodik. Mislim da je najvažnija poruka hrvatskih vlasti da podržavaju cjelovitost BiH, nikako kakve eventualne separatističke ambicije bilo koga. A glavni sadržaj bili su međusobni ekonomski odnosi Hrvatske i RS-a kao dijela BiH, zajednička infrastruktura i ostala gospodarska pitanja.
Osobno, vrlo nerado komentiram odnose u BiH. S jedne strane, mnogi prijepori koji postoje u toj lijepoj zemlji, moram reći, pomalo iscrpljenoj nemogućnošću političkih elita da već gotovo tri desetljeća nađu razuman kompromis, zaista nisu pitanja o kojima susjedi trebaju raspravljati. A kada želite dati dobronamjeran savjet, ili čak samo odgovarate na kakvo pitanje, uvijek je netko u BiH nezadovoljan i tvrdi da se miješate u njene unutarnje poslove. Može se meni ili kome drugome ne sviđati politika koju vodi g. Dodik. Ali, podsjećam, on je legalno i legitimno izabrani član Predsjedništva BiH i, ako što loše čini, to je u prvom redu pitanje koje trebate raščistiti vi u BiH. Inače, g. Dodik je primljen od strane najviših dužnosnika, ali ne i na najvišoj razini u smislu kvalifikacije posjeta. To je, zapravo, to nije bio državni posjet pa samim tim, u formalnom smislu, nije bio na najvišoj razini. Bez obzira na problematične protokolarne aspekte, mislim da su oba posjeta bila mišljena kao dijalog za unapređenje odnosa i da ih, kao takve, treba benevolentno tretirati.
U Crnoj Gori, nakon 30 godina s vlasti odlazi Milo Đukanović i njegov DPS. Pobjednici izbora slavili su uz četnička obilježja, a nedugo nakon izbora bilo je i međunacionalnih tenzija te napada na Bošnjake u toj zemlji. Jeste li zabrinuti zbog moguće eskalacije sukoba u regiji i mogućeg povratka retrogradnih snaga dolaskom prosrpske opozicije na vlast u toj zemlji i kakva je uloga Srbije?
– Naravno da mi nije nigdje drago vidjeti ljude pod četničkim obilježjima. Ta su obilježja, uostalom, kao i ona ustaška, reminiscencija na najcrnje stranice naše povijesti i strašno je da ih danas neki koriste kao simbol svoje politike. To izaziva jezu. Posebno, za osudu je svako nasilje, osobito ono motivirano nacionalizmom ili vjerskim fanatizmom. Nadam se da je riječ o tome da su ekstremisti iskoristili postizbornu atmosferu i da nije riječ o nagovještaju nove politike, nacionalističke, nasilne i protueuropske. Ohrabruje da su lideri nekada oporbe, sada vladajuće koalicije nedavno o svojim namjerama govorili umjerenim rječnikom, da su privrženi europskoj ideji i NATO-u. Ocjenjujem da bi se koalicija za slučaj prevladavanja velikosrpske politike i skretanja s EU puta, vrlo brzo raspala. Jer, nije točno da je cijela nova koalicija na vlasti prosrpska, posebno ne u smislu negiranja crnogorske državnosti. Građani Crne Gore su napravili svoj demokratski izbor i mi iz susjedstva to trebamo poštivati, piše “Slobodna-Bosna“.
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i dalje odbija priznati Kosovo tvrdeći kako neće počiniti „izdaju svoga naroda“. Je li Kosovo izgubljeno za Srbiju i može li se mogućim priznanjem Kosova dovesti u pitanje otcjepljenje Republike Srpske i pripajanje Srbiji, kao što to Milorad Dodik danima najavljuje?
– Srbija je Kosovo izgubila davno, i prije njegovog odcjepljenja, primarno radi politike koju je vodila prema svojoj negdašnjoj pokrajini i njenim ljudima. Kosovo je danas nemoguće vratiti u sastav Srbije, barem ne bez nekog velikog rata. I to ne lokalnog, Srbija za njega nema snage, nego regionalnog, uz uplitanje velikih sila. A čak i da, nakon svih razaranja i smrti koje bi rat donio, uspije u toj namjeri, što bi dugoročno s teritorijem u kojem gotovo svi stanovnici ne žele biti građani Srbije i spremni su na svaki otpor. Onaj tko digne teret Kosova sa Srbije, bit će, povijesno gledano, njen junak, ne izdajnik.
Ustrajanje na kosovskom mitu, beznadnom pokušaju da se kao Kosovo vrati Srbiji, ozbiljno šteti Srbiji, sprječava je na europskom putu i ruši njen ugled u međunarodnoj zajednici. Vučić je inteligentan čovjek, vješt populist, ali ne uspijeva se othrvati pritisku nerealnih očekivanja, pa i strahu da bi priznanjem Kosova mogao izgubiti glavu, po prijetnjama radikalnih nacionalističkih krugova, ne samo onu figurativnu, političku, nego i pravu. Iako, siguran sam, i Vučić zna da od Kosova u Srbiji nema ništa, sa ili bez priznanja od strane Srbije. Zapravo, realno je reći da će jednog dana Srbija i Kosovo opet biti zajedno kao članice EU, prenosi “Slobodna-Bosna“.
Kada se osvrnete na ne tako davnu prošlost i svoj mandat predsjednika Hrvatske, mogu li se političke prilike i međusobni odnosi zemalja u regionu ocijeniti kao pozitivni i koji su to najveći problemi koje treba odmah početi rješavati?
– Odnosi su osjetno lošiji nego u mome mandatu. I to ne samo oni Hrvatske sa Srbijom i BiH nego i drugi međusobni odnosi zemalja bivše Jugoslavije te šire, na Balkanu. Zadnje vrijeme, istina, bilo je i pozitivnih pomaka, posebice u Sjevernoj Makedoniji. Sporazum s Grčkom otvorio je toj zemlji novu perspektivu. Ali, negativni trendovi, ili barem status quo na niskoj razini, ozbiljna su prijetnja miru i suradnji. Nažalost, nekima kao da nije bilo dosta sukoba i ratova. Ovog trenutka, bilo bi ključno riješiti barem dva krupna pitanja. Prvo je međusobno priznanje i puna normalizacija Srbije i Kosova. Drugo je interno, ono o uređenju spornih pitanja u BiH i njena koncentracija, ne na unutarnje svađe, od kojih su umorni i njeni građani i međunarodna zajednica, već na održivi kompromis u odnosima tri konstitutivna naroda i na njen europski put. I to ne može ostvariti nitko do sami građani, političari i institucije u BiH.
(Razgovarao M. Iličić)
