Umjesto daljnje regionalne integracije, treba težiti dubljoj integraciji zapadnog Balkana sa samom Evropskom unijom, sugerira Bečki institut za međunarodne ekonomske studije (WIIW) i Bertelsmann Stiftung u svom nedavnom istraživanju. Dvadeset godina u kojima Evropska unija pokušava voditi političko pomirenje na zapadnom Balkanu putem regionalne ekonomske integracije, dalo je razočaravajuće rezultate, pokazalo je istraživanje, izvještava Indikator.ba.
Studija tvrdi da je povećana ekonomska regionalna integracija malo utjecala na najozbiljnije ustavne i teritorijalne sporove na zapadnom Balkanu i da je vjerovatno da daljnja integracija neće sama riješiti ova pitanja. Umjesto toga, autori tvrde da treba težiti dubljoj integraciji sa samom EU.
Međutim, činjenica da rezultati regionalne integracije nisu u potpunosti zadovoljavajući, ne znači da bi je trebalo zaustaviti ili da je strategija EU za zapadni Balkan bila potpuno pogrešna.
– Strategija nije pogriješila u čisto ekonomskom smislu – ekonomije zapadnog Balkana su se više integrirale jedna s drugom tokom posljednjih 20 godina, posebno u trgovini (manje u investicijama). Problem je u tome što se EU nadala da će veća ekonomska integracija dati veliki doprinos rješavanju otvorenih ustavnih i teritorijalnih pitanja, a očito se to nije dogodilo – kaže Richard Grieveson, zamjenik direktora WIIW-a i jedan od autora studije koja je objelodanjena polovinom septembra.
Povećana integracija s Evropskom unijom nije imala iste efekte u regiji kao za srednju Evropu. Sporazumi o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) povećali su izvoz za 24,6 posto, a strane direktne investicije iz EU za 46,2 posto, ali zapadni Balkan nije uspio privući isti nivo investicija kao zemlje Višegrada (Češka, Mađarska, Poljska i Slovačka) prije nego što su se pridružile EU.
Zapadnobalkanske zemlje također su imale najmanje ekonomske konvergencije u odnosu na Njemačku u posljednjih 20 godina, napominje studija, a BDP po stanovniku još zaostaje daleko za ostatkom Evrope. Također se uočavaju problemi s infrastrukturnim vezama, jer studija ističe da povezanost u regiji još ima mnogo praznina.
Iako se općeniti izgledi studije mogu smatrati pomalo sumornim, autori prepoznaju pozitivan utjecaj procesa integracije u EU i zapadni Balkan, a podaci ankete pokazuju da građani podržavaju i visoko su uključeni u napore na regionalnoj saradnji te da se radi dosta važnog posla. Međutim, u cjelini, strategija EU nije postigla ono što je prvobitno namjeravala učiniti u regiji. Povećana ekonomska saradnja nije toliko utjecala na ekonomsku konvergenciju i razvoj. Bez obzira na to koliko se rada ulaže u ekonomsku integraciju regije, zemlje su i dalje male i siromašne, ograničavajući potencijalne dobitke, prenosi “Slobodna-Bosna“.
Regija, također, uglavnom nije uspjela da se pozabavi onim što studija naziva “geografijama neprijateljstva”: dugogodišnjim sporovima u regionu u pogledu teritorije, pa čak i same historije.
Nakon raspada Jugoslavije devedesetih, nije potcjenjujuće reći da zemlje, zapravo, nisu imale mnogo uspjeha u “prevladavanju prošlosti”. Odnosi između Srbije i Bosne i Hercegovine te Srbije i Hrvatske i dalje su vrlo napeti.
Regija je postala još politički nestabilnija nakon proglašenja neovisnosti Kosova 2008. godine. Napetosti su se rasplamsale između Srbije i Kosova, jer Srbija i dalje smatra Kosovo dijelom svoje teritorije.
Međutim, Kosovo bi trebalo da se pridruži inicijatici “mini Schengen”‘ nakon sporazuma potpisanog u Bijeloj kući, iako je tačan utjecaj ovog, ali i samog pakta “mini Schengen” trenutno nejasan.
– Ovo je, naravno, najvažnije i, ujedno, i najteže pitanje za čitav region. Bez napretka ovdje, vrlo malo se može pomaknuti naprijed u cijelom procesu pristupanja EU za veći dio zapadnog Balkana – dodaje Grieveson.
Prema studiji, Srbija je u centru ove “geografije neprijateljstva” i trenutna situacija omogućava joj da izvlači ustupke sa svih strana, a da se ne mora formalno odreći svoje teritorijalne pretenzije na Kosovo.
Studija tvrdi da su ta teritorijalna i ustavna pitanja sama po sebi prepreka ekonomskoj integraciji.
– Mislim da je vjerovatno uvijek bilo jasno da za stvarno rješavanje teških političkih pitanja trebate ih direktno ciljati – ističe Grieveson.
Međutim, nije sve izgubljeno, a studija ukazuje na jedan mogući način da Evropska unija i zapadni Balkan krenu naprijed – maksimalni mogući nivo ekonomske integracije zapadnog Balkana u EU. Kao što autori tvrde, veći pristup budžetu EU-a mogao bi imati stvarni materijalni utjecaj na ekonomije zapadnog Balkana.
Pored toga, zemlje zapadnog Balkana trebale bi se pridružiti Carinskoj uniji EU, a postojeći SSP treba proširiti.
– Ako je do punog pristupanja barem nekim zemljama potrebno još mnogo godina, onda bi u međuvremenu trebalo učiniti više na ekonomskoj integraciji zapadnog Balkana s EU – kaže Grieveson.
Dalje dodaje da je u studiji utvrđeno da je za zemlje Višegrada povećana integracija sa EU, zapravo, išla paralelno s većom integracijom unutar Višegrada.
Autori studije vjeruju da trenutno vrijeme, sa porastom skepticizma u EU, ideje o teritorijalnim zamjenama koje postaju sve snažnije, brza migracija iz regije zapadnog Balkana i pandemija Covida-19 zahtijevaju veću hitnost Evropske unije i maštovitost rješenja za jačanje izgleda pridruživanja zapadnog Balkana EU.
– O većem uključivanju zapadnog Balkana u budžet EU već se dugo razgovaralo, a u svjetlu trenutne pandemije, ovo je, vjerovatno, relevantnije nego ikad – zaključuje Grieveson.
U konačnici, ekonomija može dati samo dio odgovora. Rješavanje otvorenih ustavnih sporova, sporazum o teritorijalnim pitanjima i normalizacija odnosa između svih zemalja regije, također su glavni preduvjeti za efikasnu regionalnu saradnju na zapadnom Balkanu. To posebno znači između Srbije i Kosova i unutar Bosne i Hercegovine.
S obzirom na to da je Srbija u centru mnogih nerješivih pitanja i da ima ekonomski dominantan položaj (njen BDP je preko 80% od ostalih pet zemalja zapadnog Balkana zajedno), u Bečkom insitutu smatraju da će Bruxelles za ovu zemlju morati pronaći specifično rješenje za unapređenje procesa pristupanja EU za region u cjelini.
