Umorne ruke ovog muškarca, nježno čuvaju petogodišnju Anđelu i trogodišnjeg Aleksandra, a Milivoje ima samo jednu želju: “Da njegova djeca odrastu kraj njega!”
Reklo bi se, ne želi puno, ali želja ovog čovjeka protkana je tugom i patnjom, koju krije godina koja je na izmaku.
– Supruga i majka moje djece napustila nas je prije šest mjeseci. Te noći nas je i istjerala iz svog stana, ali sam zbog načina na koji se ponašala prema djeci, pozvao policiju, koja je intervenisala i rekla da ostanemo do jutra. Ona je iz Beograda i kako sam jedno vrijeme radio tamo, svi smo bili u stanu koji je naslijedila od majke – kaže Milivoje i dodaje:
– Te noći, kada sam došao sa posla, djeca su mi se požalila da ništa nisu jela čitav dan i otišao sam da im kupim pljeskavice. Imala je određene napade, koji su se javili nakon prvog porođaja. Kada sam se vratio sa pljeskavicama, počela je da viče na djecu, baca pljeskavice, a ja sam stao između nje i djece. Onda je konačno sve puklo i vratili smo se u selo – počinje svoju tužnu priču Milivoje – kojem se u glasu osjeća da jedva sakuplja snagu da završi rečenicu.
Treće dijete rođeno bez ruku
On dodaje da su povremeno živeli u Botonji sa njegovim roditeljima, povremeno u Beogradu. Imaju i treće dete koje je rođeno nakon Anđele, koje nema gornje ekstremitete i u Zvečanskoj je.
– Na kraju sada smo sami. I bolje je tako. Centar za socijalni rad je ocijenio da su djeca sada u mnogo boljem stanju, nego kada je ona bila sa nama. Nadam se, kako sam podnio tužbu za starateljstvo, da ću ga dobiti. Počeo sam neku kuću, prije par godina, ali sam sada stao. Znate, djeca su mala, moram da ih čuvam, pa ne mogu ni da radim – objašnjava on svoju trenutnu poziciju.
Teška godina donijela mu je i smrt oba roditelja, a Milivoje je dvije godine čuvao i majku koja je bila bez noge. Sada su sami, mirniji, ali bez sredstava za život. Ne može da ostvari ni dječiji dodatak, jer on i supruga nisu prijavljeni u istim opštinama, ona je u Beogradu, on u Brusu. Zbog zemlje koju ima, ne prima ni socijalnu pomoć. Ipak, djeca su uvijek čisto obučena, sita i zdrava, iako žive u malom prostoru kuće koja je odavno dotrajala.
I mještani u selu imaju samo riječi hvale za Milivoja. On je za njih heroj kojem se dive, jer znaju kako se mučio i to još uvijek čini.
– Djeca su divna. On ih je lično očuvao i dok je bila tu. Kupao ih, hranio, sve. Da znate kakvu je sve muku pretrpio i kamen bi zaplakao – kaže Marija Marković, komšinica i rođaka.
Ona je ta koja je riješila da ispriča novinama kakva je sudbina Milivoja, jer misli da ovom poštenom i vrijednom čovjeku treba da se pomogne.
Otac radio i po 15 sati
– Radio sam ljetos sve što sam mogao. Na sreću, djeca su išla u vrtić, pa sam do 15 sati mogao da obavljam po neki posao. Sada vrtić ne radi i nemam kome da ih ostavim. Nije problem hrana, imamo par kokošaka, ljetos sam posadio i baštu, pa eto imamo sve što se uvijek ima na selu. Važno mi je da su oni mirni i sretni, a ostalo će nekako doći. Da mi je samo da završim ovu započetu kuću, da se uselimo i sve će biti dobro – skroman je ovaj čovek preko čijih leđa je prošlo mnogo toga.
A on, skroman, kao i njegovi mališani, ne žali se mnogo na svoju sudbinu. Očima uvijek usmjerenim ka djeci, koju majka od kako je napustila samo je jednom vidjela, želi da im bude sve. Možda ne može da im pruži kule i gradove, ali ljubav hoće. Ne traži pomoć, ali ima san: da svi žive u novoj započetoj kući i da djeca odrastu kraj njega, piše “Informer“.
