Mladi osječki ljekar Hrvoje Vinković toga je jutra, 1. aprila lani, poljubio dvogodišnjeg sinčića i suprugu i, kao i inače, prošao kroz vrata Kliničkog bolničkog centra u Osijeku.
Nosio je torbu u rukama jer je znao da će ovaj put na radnome mjestu ostati punih sedam dana. Koronavirus se tek nedavno pojavio u Hrvatskoj, obavijen nepoznanicama, pa i strahom.
Kao anesteziolog po specijalizaciji, dr. Vinković je među prvima raspoređen u današnji respiracijski centar osječke bolnice.
Po principu rada u prvim tjednima pandemije, djelatnici koji skrbe o COVID pacijentima provodili su neprekidno sedam dana u bolnici, ne izlazeći iz nje, a potom bi odlazili u izolaciju na dvije sedmice , kako ne bi druge oko sebe izložili potencijalnoj opasnosti.
Hrvoje Vinković ušao je u COVID odjel u drugoj sedmici takve organizacije, dakle u drugoj ekipi po redu. Znao je da će ukupno tri tjedna biti odvojen od porodice, no da mu je neko toga jutra rekao da će se kući vratiti tek 4. maja, vjerovatno bi pomislio da je riječ o prvotravanjskoj šali.
Prošla je točno godina dana otkako je smrtonosni virus stigao u Hrvatsku. Prvi je slučaj zaraze, podsjetimo, potvrđen u Hrvatskoj 25. veljače. No, prva uzbuna zbog opasnog virusa protresla je upravo osječku bolnicu, gdje je još koncem siječnja stigao pacijent s povišenom temperaturom, mladi Đakovčanin koji se netom prije vratio s putovanja iz Šangaja.
Ispostavilo se da on ipak nije zaražen COVID-om. No, nije prošlo dugo do prvih zaista oboljelih… Anesteziolog Vinković i danas je na prvoj crti u KBC-u Osijek, a strahote kojih su se nagledali on i njegovi kolege, kako u Slavoniji tako i širom Hrvatske, trebale bi biti upozorenje svima nama. Osječki respiracijski centar, inače, prima najteže oboljele pacijente iz svih pet slavonskih županija.
Ni u jednom trenutku nisam se plašio da ću teško oboljeti i loše završiti, nego mi je najteže padala odvojenost od supruge i sina, koji je tada imao dvije i pol godine. Bio sam svjestan da ih neću vidjeti ukupno 21 dan, no to se razdoblje u mojem slučaju dodatno prolongiralo. Deseti dan u samoizolaciji dobio sam temperaturu. Test na koronavirus bio je pozitivan, pa sam morao ostati još 14 dana u izolaciji, koliko je tada bilo pravilo. Plašio sam se da me sin neće prepoznati kada se vratim kući – prisjeća se 36-godišnji dr. Hrvoje Vinković prvih svojih radnih dana provedenih s COVID pacijentima.
Po prirodi je, kaže, čovjek koji voli istraživati i ući u borbu s novim i nepoznatim, pa se odmah na početku javio za rad sa zaraženima koronavirusom.
Isto su učinili svi moji kolege, do posljednjega. Sjećam se, navečer sam spremio stvari u torbu, jer odlazim na sedam dana, a supruga Marta Petek, koja je također liječnica, neurologinja, i ja smo se ujutro dovezli do bolnice. Nije me bilo strah. Osjećaj je bio isti kao i svaki dan kada odlazim na posao, osim što sam znao da neću, kao nakon uobičajenog dežurstva od 24 sata, sutradan ići doma svojima. Nisam računao, doduše, na onih drugih, dodatnih 14 dana… Bio sam znatiželjno nervozan, do tada sam samo čitao o novome virusu, nisam iz prve ruke vidio kako to zaista izgleda. Stalno su izlazile nove smjernice, iz dana u dan su se mijenjale – prepričava.
Na radnome je mjestu taj prvi tjedan provodio 24 sata na dan.
Spavali smo u bolnici, imali smo svatko svoj krevet, a kako se u to doba još gotovo ništa nije znalo o koronavirusu, nismo smjeli baš nikamo, pa ni prošetati se drugim hodnikom. Tačno se znalo gdje su COVID radnici. Što se tiče izolacije nakon izlaska iz bolnice, ko si u svome domu nije mogao omogućiti uvjete da bude sam dvije sedmice, njemu je bolnica osigurala smještaj. Studentski je dom, primjerice, bio opremljen za kolege koji se nisu mogli kod kuće odvojiti od svojih bližnjih. Ja sam boravio u prijateljevu stanu. Tako je bilo samo jednom, jer kako su dolazila nova saznanja, popuštale su i te mjere, pa smo onda počeli raditi u turnusima. U 14 dana bili smo sedam puta dežurni, ali smo između dežurstava normalno išli doma. Ustroj rada mijenjao se tijekom vremena – kaže sugovornik.
Praktički prije samog povratka kući, pojavila mu se visoka temperatura. Odmah se javio epidemiolozima, koji su ga uputili na testiranje, a stigao mu je pozitivan nalaz.
Simptomi su mi vrlo brzo prošli, testirao sam se u nedjelju, a već sam u utorak bio praktički potpuno zdrav. Da nije riječ o koroni, u srijedu sam mogao ići i na posao. Psihološki mi je dio, pak, bio najteži u cijeloj priči. Supruga bi došla pred stan u kojemu sam bio izoliran, pokucala i udaljila se na kraj hodnika, ja bih na sekundu otvorio vrata, ona bi me pogledala i rekla: “Danas si malo bljeđi” ili “Danas ti je boja O.K.”, uzeo bih stvari i ona bi otišla. Ne želim nikome da to prođe jer tko god je to proživio, zna kakva je to muka. Supruga mi je bila velika potpora, bez nje bih “puknuo”, sva sreća da smo u 21. stoljeću pa smo mogli komunicirati preko ekrana. Iako, rekao sam da mobitel više neću ni pogledati nakon što prođe korona, muka mi je od njega! – priča smješkajući se danas dr. Vinković.
Smatra kako bi mu bilo daleko lakše da se koronavirusom zarazio u ovome valu, jer se o njemu sada puno više zna.
Ja sam morao u ono doba, da iziđem slobodno van, imati dva negativna testa u 24 sata. Sjećam se, kada je prošlo 14 dana od prvog pozitivnog testa, išao sam u bolnički šator na testiranje, i na povratku sam razmišljao o tome da mi je sad dobro, ali što ako mi i ovaj test bude pozitivam, bit ću zatvoren još deset ili 14 dana. Ta dva dana mislio sam da ću iz kože iskočiti! Vraćam se u stan, gladan sam, a ne smijem ući ni u pekaru. No, stvarno je specifičnost ljudske psihe da nam je, kada sve prođe, onda pomalo i smiješno, a i djeluje mi sad kao da je trajalo tri dana. Onda mi se činilo kao da nikada neće proći… – rezimira.
Stigao je, konačno, 4. maja, dan kada je taj anesteziolog ponovno smio prijeći prag svoga doma. Bez obzira na strahove da ga vlastito dijete neće prepoznati, povratak je, ističe, bio predivan.
Mali me dočekao na vratima, zagrlio, poljubio, uhvatio ruku i rekao: “Dođi, tata.”. I otišli smo se igrati kao da se nikada nismo ni rastali – emotivno kaže.
Hrvoje Vinković po rođenju je Đakovčanin. Medicinski fakultet završio je u Osijeku, a u tome je gradu i ostao. Diplomirao je 2011. godine, od 2012. je u “radnom pogonu”. Specijalizirao je anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno liječenje. Specijalistički je ispit položio u maju 2018., a nepune dvije godine kasnije uletio je u pandemijsku vatru.
Kako je korona bila velika nepoznanica svima, a strah od nje u populaciji poprilično velik, tako ni nama medicinskim djelatnicima nije bilo svejedno. Niste u panici, ali ste oprezni. Pratili smo svi vijesti i strašne prizore iz Italije, a nikada ne znate kako se sve to može razvijati… Imao sam krizu jedino nakon pozitivnog testa, za vrijeme samoizolacije, ali ne mogu reći da sam klonuo duhom. Uvijek bi me nešto podignulo, tako je i danas. Sjetio bih se ljudi koje smo liječili u respiratornom centru, pa i toga što je sve čovječanstvo proživljavalo kroz povijest i iz čega je izlazilo. Razmišljao sam: imam krov nad glavom, imam što jesti i piti, izdržat ću i ta dva tjedna zatvorenosti – govori.
Nije se, pak, lako nositi s prizorima kojima svakodnevno svjedoči u bolnici. Popunjenost kreveta u KBC-u Osijek koncem novembra, pisali smo tada, iznosila je 90 posto.
Pojedini su dijelovi bili i krcatiji, pa je tako kirurški COVID popunjen 100 posto, a internistički 95 posto, što u praksi može značiti da je samo jedan krevet slobodan, piše Večernji list.
Početkom juna počeo je padati broj zaraženih, na jedno se vrijeme, oko dva mjeseca, čak i zatvorio COVID odjel, nije uopće bilo pacijenata. A onda je uslijedio novi val. U jednom je trenutku na respiratorima ležalo vše od 50 pacijenata. Nije lako to gledati, pogotovo ako znate da, kada netko dođe do respiratora, izgledi da se oporavi i nisu baš preveliki. No, opet, borite se do zadnje kapi znoja za svakoga oboljeloga. Nažalost, bilo je jako mladih ljudi koji su do zaraze bili, ajmo reći, zdravi. U prvom valu, kada sam i ja obolio, u travnju, kod nas je ležao muškarac od 40-ak godina, koji je kasnije premješten u Kliniku Fran Mihaljević, gdje je i preminuo. Osobito mi je bilo strašno kada su na respiratoru istodobno bili otac i kći, krevet do kreveta. Oni su, nažalost, oboje umrli u našoj bolnici, u razmaku od nekoliko dana. Situacije su to koje vas baš pogode: netko vaših godina, ili mlađi, unatoč svim našim naporima i lijekovima, tone, guši se i, nažalost, na kraju umre. Ljekari, medicinske sestre i tehničari u respiracijskom centru često su jedini i posljednji koje pacijenti vide…
Kako je vrijeme prolazilo, a ljudi postajali informiraniji, bilo je situacija kada su pacijenti točno shvaćali da njihovo stanje vodi prema stroju za disanje pa su nas molili: “Samo nemojte još…” Jer, nažalost, stavljanje na respirator povezuje se uglavnom s lošim ishodom, premda je bilo više slučajeva pacijenata koji su se oporavili. Specifičan je primjer pacijent koji je u studenome došao u respiratorni centar, proveo je mjesec dana na respiratoru, život mu je svakodnevno visio o niti, a prije nije imao značajnijih komorbiditeta, i u dobi je od 50-ak godina. Već je tri mjeseca u bolnici, no danas diše sam, priča, vedar je duhom, što mu je sigurno pomoglo jer vjeurjem da bi 99 posto nas, da prođemo što i on, bilo u teškoj depresiji. Nasmijan je, šali se sa svime što je proživio, a bitku s koronom je dobio. Takve nam priče pobuđuju nadu – navodi dr. Vinković. Bilo je, pak, i oboljelih koji na početku nisu bili susretljivi, čak su pokazivali i svojevrsnu odbojnost prema medicinskim djelatnicima, no razgovorom i trudom uspjeli su steći njihovo povjerenje. A to je doista, naglašava, dobar osjećaj!
Ovo je takav posao u kojem si nitko ne može dopustiti da ga ružne stvari kao što je smrt povuku prema dnu, jer bismo onda svi mogli dati otkaz nakon samo mjesec dana rada – dodaje. Kad čuje priče i teorije zavjere o koroni kao izmišljenoj bolesti, jednostavno se makne od onih koji tako govore. Ne može ih slušati.
Većinu takvih ljudi ne možete ni urazumjeti, pa mi je lakše maknuti se – komentira. On je zaštićen od nove zaraze jer se cijepio.
Uzdamo se sada svi u cjepivo, koje smo čekali od početka pandemije. Samo se nadam da će građani biti dovoljno svjesni važnosti cijepljenja pa da će se i sami cijepiti – poručuje.
Koliko ga je pandemija koronavirusa promijenila?
Ne mogu reći da sam drastično promijenio životne navike, jer oduvijek sam se trudio što zdravije funkcionirati, i bavio sam se rekreativno sportom. No, postao sam zahvalniji za neke obične, svakodnevne stvari koje smo inače skloni uzimati zdravo za gotovo. Više cijenim to što se ujutro mogu probuditi, oprati zube, dva-tri puta duboko udahnuti i otići na posao. Kada vidite 40-godišnjaka koji leži na respiratoru i glavni mu je cilj da se odvoji od toga stroja, onda se prestanete živcirati zbog sitnica – ističe.
Bez obzira na to koliko mu je teško znalo biti, dragocjeno mu je to iskustvo.
– To je iskustvo koje me nadogradilo. Mi ljekari naučili smo puno kvalitetnije komunicirati, otvorili smo se jedni prema drugima. Osobno sam, kao što sam već i rekao, počeo više cijeniti i primjećivati stvari u životu kojima prije nisam pridavao osobitu pažnju. Moj punac, koji je također ljekar, znao mi je, kada bih se požalio na neke sitne probleme u životu, reći: “Jesi li se ujutro ustao? Jesi li jeo, jesi li se sam obukao? Jesi. Što ti onda nedostaje? Ti si sretan čovjek!”. Počeo sam polako shvaćati te njegove riječi. Kako se stalno susreću s bolestima, ljekari i inače itekako cijene zdravlje, ali pandemija je to još više istaknula. Ja sam relativno mlad, ali i puno stariji kolege nisu doživjeli ovakve situacije, a nadam se da više i neće – zaključuje sagovornik.
