“Je l’ vas šokirao slučaj devojčice iz Klaićeve? Hoće vas šokirati ako vam kažem da mene nije? Usvojena sam daaaavne ’88. godine. Ništa, ali ama baš ništa se od tada promijenilo nije. I tada, biološke roditelje su do zadnjeg dana nagovarali da zadrže dijete, čak i kad je bilo vrlo evidentno da to ne žele. Na primjer, moja biološka majka je cijelu trudnoću govorila radnicima Centra da ne želi dijete i da želi da ga da na usvajanje, ali oni su cijelu trudnoću i kad se porodila i dalje “radili” s njom ne bi li zadržala dijete. Iako je već prije mene dvoje djece dala na usvajanje i jako je dobro znala šta želi. Zamislite sada da ih je poslušala i zadržala dijete koje vrlo, vrlo ne želi.”
Ovo je na Fejsbuku prije nekoliko dana napisala Splićanka Dijana Radovniković povodom tragične priče o dvoipogodišnoj djevojčici u Novoj Gradiški koja je tokom praznika potresla javnost, prenosi “Jutarnji “.
Dijana pita: “Čemu neoduzimanje roditeljskih prava? Zašto ne dajete djeci šansu dok su još mala i lakše usvojiva? Zašto im ne dajete priliku da dobiju porodicu u kojoj ih stvarno vole i žele?”
Zatim kritikuje sistem pa kaže: “Odugovlačite dok dijete ne odraste u sistemu ili vraćate biološkim roditeljima dok se ne dogodi ovo. Nije prvi put. Nije ni zadnji. Probudite se i pokrenite! Kod roditeljstva nema popravnog.”
Dijana je u splitsku porodicu stigla s pet mjeseci iz hraniteljske porodice u Tuzli, a odvažila se da za “Slobodnu Dalmaciju” podijeli svoju intimnu priču sa širom javnosti da bi ukazala na problem teškog i sporog sistema prilikom usvajanja djece. Ona, naime, želi da poruči da je imala sreće isključivo zato što ju je nova porodica pronašla dok je još bila beba, pa je trauma svedena na minimum.
Usvojila ju je tada samohrana majka i prosvjetna radnica, a njena biološka majka je se potpisom odrekla isto kao i njena dva polubrata. Njih troje ne znaju ko im je otac, a Dijana će kasnije shvatiti da ima još i tri polusestre koje nisu ni znale da ona postoji. Majku, međutim, nikada nije upoznala s obzirom da je, kada je stasala za tu zakonsku mogućnost, ona već bila preminula. Ali, kad priča o tome, Dijana ne pokazuje emocije jer, kako kaže, porodica njene biološke majke nije njena već ova u kojoj je sada. Pritom misli na njenu širu rodbinu, a s braćom i sestrama je, pa i s nekim rođacima, u odličnim odnosima. Prirodno je da su je zanimali, ali kad su joj u Centru za socijalni rad izrazili saučešće zbog smrti biološke majke, pitala ih je čemu to kad je uopšte ne poznaje. A kako kaže, da je i uspjela da je upozna, ne zna o čemu bi s njom uopšte pričala.
– Ne znam ko je ta žena niti me zanima ko je ona bila, zanimao bi me samo dio vezan za mene, ali mislim da nikad neću saznati neke stvari jer njena sestra, dakle, moja tetka, kao i baka, dosta su zatvorene i mislim da ne žele da mi kažu sve što znaju. Potražila sam grob biološke majke i zaprepastila se koliko smo fizički nalik jedna drugoj. Inače sam sama pronašla najprije jednog brata u BiH, pa drugog u Sloveniji, a zatim preko “Fejsa” i sestre, takođe, u BiH – mirno prepričava Dijana.
Ne misli da je imala lošu sudbinu niti lošu sreću.
– Dapače, imala sam sreću što sam usvojena vrlo brzo nakon rođenja i što me je usvojila baš ova porodica. Biološka majka učinila mi je uslugu kada mi je, uprkos pristiscima institucija, dala šansu za normalan život. Ja sam oduvijek znala da sam usvojena, uopšte se ne sjećam trenutka kad sam to saznala. Mamu sam s nepune dvije godine, valjda zato što je jedna njena prijateljica bila trudna, pitala jesi ti mene rodila, a ona mi je rekla da nije. Kasnije, kad sam bila odraslija, pojasnila mi je sve i prihvatila sam to normalno – priča Dijana.
Istovremeno, njena majka potvrđuje i prisjeća se kako je otišla po nju u tu hraniteljsku porodicu i kako je, kad ju je preuzela, bila u lošem stanju, rahitična i s manjkom vitamina D.
– Vidjela sam je prvi put kad je imala četiri mjeseca, pokazali su mi njenu medicinsku dokumentaciju, ali odmah sam rekla da je želim. Imala sam sreće jer sam brzo dobila preporuku Centra i već za mjesec dana išla sam po nju s roditeljima. Rekli su mi da je to prvi put da su baka i deda došli na usvajanje. Sjećam se da su mi dali jednu bočicu sa skorenim mlijekom sa potpuno pocrnjelom cuclom i tablete gvožđa… Prenoćili smo u Sarajevu kod prijatelja, plakala je dva dana i nije htjela da jede, vodili smo je kod doktora. Kasnije je bila dobra beba i pod nadzorom pedijatra potpuno je ozdravila – ispričala je žena koja je Dijanu usvojila.
– A znate li da sam slučajno upoznala i čovjeka koji je tada kao osmogodišnjak bio u istoj toj hraniteljskoj porodici i da me on pamti jer me je uspavljivao i presvlačio. Rekao mi je da su bili tužni i da su plakali kad su me odveli – kaže Dijana.
Prava je sreća da je njena biološka majka, koja je praktično nikada nije ni vidjela, odmah pristala na usvajanje. Problem nastaje kada to nije slučaj i onda imamo situacije da djeca ostaju u domovima, odnosno u hraniteljskim porodicama pod stalnom mogućnošću da se ipak vrate roditeljima.
– Nema oduzimanja roditeljskih prava, nego im centri uvijek daju prednost tipa oni će se promijeniti, poboljšati, mi ćemo s njima raditi… I onda dobiješ pretučeno dijete i ovakvu tragediju – ogorčena je Dijana.
Dodaje da se ništa ne može mjeriti sa usvajanjem, jer prije toga – niste ničiji.
– Evo, vidjeli ste sad šta se dogodilo. A zamislite kako je odrastati u domu i nemate šanse sve dok svakih nekoliko mjeseci biološki roditelj nazove i pita kako ste, a samo to dovoljan je razlog da to dijete ne možete dati na usvajanje. A parova koji čekaju dijete je more, pa evo suprug i ja sada idemo na usvajanje. Znam da ćemo se načekati i da će potrajati. Zakoni su takvi da uvek idu na ruku biološkim roditeljima. Milanka Opačić je, dok je bila ministarka, htjela nešto da promijeni, ali nije uspjela – potuno je svjesna Dijana tegobne procedure.
Kaže da sistem, kao da “tjera” biloške roditelje da budu sa djecom.
– Ali jednostavno ima i onih koji to ne žele! A vrijeme prolazi, djeca rastu i onda malo ko želi da ih usvoji jer svi žele malu, bijelu i zdravu bebu, shvatate. Osim toga, što kasnije dođe do usvajanja ono je sve traumatičnije. Kad vas usvoje kao bebu nema traume. Iako ne mislim da ovdje ima ičeg senzacionalnog i humanog, jer neko hoće dijete, a djetetu treba porodica. Tada postanemo nova porodica i to je sve. Usvajanja bi trebala da budu nešto normalno – zaključuje dok s ljubavlju gleda svoju, kako kaže, pravu majku.
Dijana podvlači da bi zakon trebalo da omogući što lakše i što brže oduzimanje roditeljskih prava i odmah davati djecu na usvajanje, a parova ima toliko da će se naći isti dan, piše “Slobodna Dalmacija”.
Inače, komentari na njenu Fejsbuk objavu mahom, takođe, upozoravaju da je i u slučaju preminule djevojčice iz Nove Gradiške zakazao sistem.
Podsjetimo da je prošle nedjelje u bolnici završila zbog nagnječenja glave nastalog pod zasad nejasnim okolnostima, ali najvjerovatnije kao posljedica nasilja i to nakon što je iz hraniteljske porodice vraćena u roditeljski dom, piše “Blic“.
