Prvostepenom presudom Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) prije četiri godine Mladić je osuđen na doživotni zatvor za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti u 15 općina u Bosni i Hercegovini, opsadu, snajpersko djelovanje i terorisanje građa Sarajeva od 1992. do 1995. i držanje pripadnika mirovne misije UN-a kao talaca tokom NATO bombardovanja.
Od 11 tačaka optužnice, Mladić nije osuđen po jednoj, za genocid u šest bosanskohercegovačkih općina u kojima su u ratnom periodu jedinice pod njegovom komandom imale kontrolu i činile zločine nad nesrpskim stanovništvom. Među tim općinama je i Prijedor.
Na prvostepenu presudu od 22. novembra 2017. godine žalili su se i Haško tužilaštvo i Mladićeva odbrana. Žalbeni postupak proveden je u augustu prošle godine.
Odbrana je, u skladu s ponašanjem branjenika tokom sudskog postupka u kojem je sve vrijeme negirao navode optužnice, predložila da se poništi presuda doživotnog zatvora ili da se ide u novo suđenje.
Haško tužilaštvo je zatražilo da Apelaciono vijeće proglasi krivim Mladića za genocid nad Muslimanima i Hrvatima u općinama Foča, Kotor-Varoš, Prijedor, Sanski Most, Ključ i Vlasenica. Radi se o jedinoj tački optužnice po kojoj Mladić nije proglašen krivim u prvostepenoj presudi.
Od prve optužnice do hapšenja u Srbiji
MKSJ je 25. jula 1995. objavio prvu optužnicu protiv Ratka Mladića i Radovana Karadžića, koji kaznu doživotnog zatvora za genocid i ratne zločine počinjene u BiH početkom 90-ih godina izdržava u zatvoru u Velikoj Britaniji. Ta optužnica teretila ih je za genocid i zločine protiv čovječnosti na području Bosne i Hercegovine, za zločine protiv civilnog stanovništva i za kampanju snajperskog djelovanja po civilima u Sarajevu, kao i za držanje pripadnika mirovnih snaga, UNPROFOR-a, kao talaca i njihovog korištenja kao živog štita.
Tužilac Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) Richard J. Goldstone podigao je i drugu optužnicu protiv Karadžića i Mladića i ona je potvrđena 16. novembra 1995, a odnosi se na genocid i druge zločine na području Srebrenice.
Pretresno vijeće MKSJ je 11. jula 1996. godine izdalo međunarodni nalog za hapšenje Ratka Mladića i Radovana Karadžića, kojim je naloženo državnim i pravosudnim organima svih zemalja članica i svim njihovim službenim licima i predstavnicima, da odmah revnosno reaguju kako bi izvršili hapšenje, pritvaranje i transfer na Međunarodni sud.
Ratko Mladić uhapšen je u Srbiji 26. maja 2011. godine. Skrivao se 16 godina od podizanja prve optužnice Haškog tužilaštva. Četiri dana nakon hapšenja, Mladić je prebačen u Pritvorsku jedinicu Ujedinjenih naroda u holandskom Hagu, gdje se nalazi i danas.
Mladić je prilikom prvog stupanja pred sud, 3. juna 2011, odbio da se izjasni o krivici, kao i prilikom drugog izlaska pred haške sudije mjesec dana kasnije, 4. jula, te je u skladu s pravilima suda uz njegovo ime u spis uneseno da se ne osjeća krivim.
Pretresno vijeće MKSJ je na prijedlog tužilaštva donijelo operativnu optužnicu protiv Mladića 16. decembra 2011. godine. Ovom optužnicom smanjen je broj zločina i opština u vezi s kojima se Mladić tereti.
Iznošenjem uvodne riječi tužilaštva, skoro godinu dana od hapšenja i pritvaranja, 16. maja 2012, počelo je suđenje Ratku Mladiću.
Zahtjev za puštanje na slobodu
Dvije godine kasnije, Mladićeva odbrana zatražila je oslobađanje od krivice i izricanje oslobađajuće presude. Ovaj zahtjev je odbijen 15. aprila 2014. godine.
U odluci kojom je odbijen zahtjev Mladićeve odbrane, Pretresno vijeće je navelo da je bivši komandant Glavnog štaba vojske bosanskih Srba (VRS), optužen za genocid i brojne druge zločine počinjene nad bosanskim Muslimanima, bosanskim Hrvatima i drugim nesrpskim civilima u BiH od maja 1992. do kraja 1995. godine. Odbijen je zahtjev odbrane da se Mladić oslobodi optužbi po dvije tačke za genocid, kao i za optužbe za više pojedinačnih zločina obuhvaćenih drugim tačkama optužnice.
“U odnosi na tačke 1 i 2 optužnice, Vijeće je utvrdilo da ‘postoje dokazi da je počinjeno djelo genocida’ u 15 opština u BiH kako je navedeno u optužnici, kao i u Srebrenici, te da navedeni dokazi takođe pružaju informacije u vezi s genocidnom namjerom počinilaca“. Također, Vijeće je utvrdilo da postoje dokazi „na osnovu kojih bi, ukoliko se prihvate, van razumne sumnje moglo biti utvrđeno da je postojao udruženi zločinački poduhvat, čiji učesnici su, između ostalih, bili članovi rukovodstva bosanskih Srba i VRS-a, uključujući Radovana Karadžića i optuženog, a koji je imao za cilj trajno uklanjanje bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata sa teritorije na koju su bosanski Srbi polagali pravo putem činjenja krivičnih djela navedenih u optužnici“ te da je Mladić značajno doprinio činjenju tih djela.
Završne riječi na suđenju su podnesene 5. do 15. decembra 2016. godine, nakon četiri godine suđenja.
Na kaznu doživotnog zatvora Ratko Mladić je prvostepeno osuđen 22. novembra 2017. godine.
Prvostepena presuda
Proglašen je krivim za genocid na području Srebrenice 1995. godine i za progon, istrebljivanje, ubistvo, deportaciju, nehumana djela (prisilno premještanje), terorisanje, protivpravne napade na civile i uzimanje talaca.
Pretresno vijeće zaključilo je da je Mladić počinio te zločine putem učešća u četiri udružena zločinačka poduhvata. Prvi UZP uključivao je zajednički plan s ciljem da se bosanski Muslimani i bosanski Hrvati trajno uklone s područja u BiH na koja su bosanski Srbi polagali pravo, i to činjenjem zločina za koje se teretio u optužnici. Drugi UZP imao je za cilj širenje terora među civilnim stanovništvom putem kampanje snajperskog djelovanja i granatiranja. Cilj trećeg UZP bio je eliminisanje bosanskih Muslimana iz Srebrenice, dok je četvrti UZP imao za cilj da se pripadnici UN-a uzmu za taoce kako bi se spriječilo da NATO izvede zračne napade na vojne ciljeve bosanskih Srba.
Prvostepenom presudom Mladić je oslobođen krivice za genocid u pet općina u BiH – Prijedor, Kotor-Varoš, Sanski Most, Vlasenica, Foča. I pored ovakve sudske odluke, u presudi se opisuje težina i karakter zločina činjenih u tim općinama, ali okarakterisani su kao zločini protiv čovječnosti i kršenja prava i običaja ratovanja.
U presudi se navodi zločin nad grupom muškaraca koje su snage bosanskih Srba okupile u blizini Vrpoljskog mosta u općini Sanski Most 31. maja 1992, pri čemu su četvorica ubijena na putu do mosta. Kad su stigli na most ostale su prisilili da jedan po jedan skaču u rijeku, a potom su otvorili vatru na njih i ubili najmanje 28 ljudi, među kojima jednog maloljetnika i dva starija čovjeka.
Oko 25. jula 1992. godine policija i pripadnici VRS-a su uperili mitraljez na ulaz u prostoriju broj 3 u logoru Keraterm u kojoj se nalazio veliki broj zatvorenika. Tokom noći u prostoriju je ubačeno neko hemijsko sredstvo, što je među zatvorenicima prouzrokovalo paniku i nagnalo neke od njih da pokušaju izaći. Prostorija je osvijetljena reflektorima, a vojnici i stražari su na zatvorenike koji su izlazili otvorili vatru iz automatskog oružja i mnoge ubili. Zatim su pucali i na zatvorenike u prostoriji, a te noći ubijeno je 190 do 220 zatvorenika.
Sudsko vijeće MKSJ konstatovalo je da su u mnogim općinama počinjeni deportacija i prisilno premještanje kao zločini protiv čovječnosti, u općinama Banjaluka, Bijeljina, Foča, Ilidža, Ključ, Kotor-Varoš, Novi Grad, Pale, Prijedor, Rogatica, Sanski Most, Sokolac, Vlasenica.
Mnoge žrtve su bile podvrgnute protivpravnom zatočenju i okrutnom i nečovječnom postupanju na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi. Presuda navodi da su bili užasni uslovi u zatočeničkim logorima, nedostatak hrane i vode što je u određenim slučajevima dovelo do pothranjenosti i smrti, dozvoljavanje da zatvorenici sanitarne prostorije koriste samo jednom dnevno. Zatvorenici su premlaćivani predmetima poput mesinganih boksera i željeznih šipki, nije bilo adekvatne medicinske njege.
“Zatočenici su bili primoravani da jedan drugog siluju i da međusobno vrše druge ponižavajuće polne radnje…“, a “mnoge Muslimanke koje su bile protivpravno zatočene, silovane su“. Naprimjer, u Karamanovoj kući u općini Foča “redovno i brutalno je silovano nekoliko grupa žena i djevojčica, od kojih su neke imale tek 12 godina…“
Zločini Sarajevsko-romanijskog i Drinskog korpusa VRS-a
Sudsko vijeće zaključilo je da je Mladić komandovao i rukovodio jedinicama VRS-a, a nekim od njih dao je zadatak da sarađuju s MUP-om, da je bio u direktnom kontaktu s članovima rukovodstva u Srbiji i članovima Generalštaba Savezne Republike Jugoslavije kako bi osigurao da budu zadovoljene vojne potrebe, kao i da se obratio nekoliko puta Skupštini bosanskih Srba.
Prvostepena presuda navodi kako su Mladićeva „djela u tolikoj mjeri doprinijela počinjenju zločina da, bez njih, ti zločini ne bi bili počinjeni na takav način“.
“Vijeće je uzelo u obzir značajan doprinos optuženog u ostvarenju cilja sveobuhvatnog udruženog zločinačkog poduhvata, a posebno njegovo često korištenje pogrdnih izraza za bosanske Muslimane i bosanske Hrvate, te njegovog izražavanja privrženosti ideji etnički homogene republike bosanskih Srba, i to čak i na teritorijama na kojima je ranije postotak stanovnika nesrpske nacionalnosti bio velik“, piše u prvostepenoj presudi. Dodaje se da je Mladić “bio svjestan“ da će nad bosanskim Muslimanima i Hrvatima “biti počinjena krivična djela deportacije, prisilnog premještanja kao nehumanog djela, ubistva, istrebljivanja i progona i da je namjeravao da ta krivična djela budu počinjena“.
U presudi Mladiću navodi se kako su učesnici u udruženom zločinačkom poduhvatu vezanom za snajpersku kampanju i granatiranje Sarajeva od 1992. do 1995. bili pripadnici vojske i političkog rukovodstva bosanskih Srba, a među njima: Radovan Karadžić. Stanislav Galić, Dragomir Milošević, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić i Nikola Koljević. Zločine je počinio Sarajevsko-romanijski korpus VRS-a, kojim je kao vrhovni zapovjednik VRS-a komandovao Ratko Mladić. Osim učešća u osnivanju i komandovanja SRK-om, Pretresno vijeće je konstatovalo kako je Mladić rokom opsade primao vojnu pomoć od vojske SRJ, naređivao proizvodnju i korištenje modifikovanih avionskih bombi u napadima na Sarajevo…, izdavao naređenja za organičavanje humanitarne pomoći Sarajevu i nije učinio ništa da istraži i kazni počinioce krivičnih djela onih nad kojima je imao efektivnu kontrolu.
Presuda navodi da je Mladić lično rukovodio granatiranjem Sarajeva 28. maja 1992, birao ciljeve i preusmjeravao vatru s područja na kojima su živjeli Srbi, te komandovao SRK-om. On je 6. septembra 1995. naredio komandi SRK-a da prekine snabdijevanje Sarajeva vodom i strujom “što je stanovnike prisililo da izađu iz svojih domova i da budu izloženi snajperskoj vatri i granatiranju“. Utvrđena je Mladićeva namjera da pokrene i provede kampanju snajperskog djelovanja i granatiranja civila u Sarajevu i širenja terora.
Prvostepeno sudsko vijeće u sažetku presude koji govori o genocidu i zločinima u Srebrenici, navodi da je postojao udruženi zločinački poduhvat s primarnom svrhom da se bosanski Muslimani iz Srebrenice eliminišu ubijanjem muškaraca i dječaka, kao i prisilnim premještanjem žena, djece i dijela starijih muškaraca. Taj UZP počeo je nekoliko dana prije 11. jula 1995, a trajao je barem do oktobra 1995. kada su izvršena ponovna pokopavanja u opštinama Zvornik i Bratunac, odnosno premještanja masovnih grobnica sa ubijenim bošnjačkim civilima.
U genocidu u Srebrenici ubijeno je oko 8.000 Bošnjaka, mahom mlađih muškaraca među kojima je bilo i dječaka. Deportovano je oko 40.000 žena, djece i starijih osoba.
Među učesnicima tog UZP-a u presudi Mladiću navode se Radovan Karadžić, Radislav Krstić, Vujadin Popović, Zdravko Tolimir, Ljubomir Borovčanin, Svetozar Kosorić, Radivoje Miletić, Radoslav Janković, Ljubiša Beara, Milenko Živanović, Vinko Pandurević i Vidoje Blagojević. Zločine su počinile jedinice Drinskog korpusa VRS-a ili Glavnog štaba. prenosi “N1“.
Mladić je od 11. jula do 11. oktobra 1995. izdao više naređenja u vezi s operacijom u Srebrenici i oko nje, 11. i 12. jula 1995. izdavao naređenja i komandantu MUP-a Borovčaninu, u julu i augustu 1995. davao obmanjujuće informacije o zločinima i propustio da preduzme odgovarajuće korake kako bi zločini bili spriječeni, a počinioce istražilo i kaznilo, navodi se. Presuda govori i o Mladićevom ponašanju i naredbama tokom zauzimanja UN-ove zaštićene enklave Srebrenica u julu 1995, primjerice sastanku 13. jula 1995. u Bratuncu na kojem se govorilo o likvidaciji muslimanskih muškaraca u blizini Konjević-Polja, na kojem je uz ostalo izjavio kako bosanski Muslimani iz Srebrenice mogu „ostati ili nestati“ i „opstati ili nestati“. Tu su i naređenja 12. jula o razdvajanju muškaraca, bosanskih Muslimana, od žena, djece i starijih i njegovo prisustvo tokom odvajanja muškaraca u Potočarima 12. i 13. jula.
Prilikom ulaska jedinica koje je predvodio u Srebrenicu u julu 1995. godine, izjavio je: “Ovaj grad dajemo na poklon srpskom narodu… konačno, nakon pobune dahija, došlo je vrijeme da se osvetimo Turcima ovog kraja“.
Prvostepenom presudom utvrđeno da je Mladić “imao namjeru da uništi bosanske Muslimane Srebrenice kao značajan dio zaštićene grupe Muslimana u Bosni i Hercegovini. Shodno tome, Vijeće je konstatovalo da je optuženi imao namjeru da ostvari cilj udruženog zločinačkog poduhvata vezanog za Srebrenicu počinjenjem krivičnog djela genocida i da je bio učesnik tog UZP-a“.
UZP uzimanja pripadnika UNPROFOR-a za taoce postojao je od 25. maja. Kad su započeli zračni udari NATO-a, do 24. juna 1995, kad su na slobodu pušteni zarobljeni pripadnici mirovnih snaga UN-a.
Ko je Mladić?
Ratko Mladić rođen je 1943. godine u selu Božanovići kod Kalinovika, u Bosni i Hercegovini. U Beogradu je završio Vojnu akademiju Jugoslovenske narodne armije i Komandno-štabnu akademiju kopnene vojske, a službovao je na nekoliko mjesta u tadašnjoj jugoslovenskoj republici Makedoniji, kasnije i u Prištini.
U junu 1991. godine poslan je u Knin u Hrvatskoj gdje je dobio komandu nad 9. korpusom JNA. Pobunjene srpske snage su ovo područje ubrzo odvojile od ostatka Hrvatske i formirale tzv. Srpsku autonomnu oblast Krajina. Tokom ljeta predvodio je napad na selo Kijevo, kako bi deblokirao SAO. Selo je skoro potpuno uništeno, a sud u Šibeniku je naredne 1992. za taj zločin Mladića osudio na 20 godina zatvora. Haška optužnica nije teretila Mladića za zločine počinjene na teritoriji Hrvatske.
Mladić je 9. maja 1992. godine preuzeo mjesto komandanta Druge vojne oblasti JNA u Sarajevu. Kad je 12. maja nelegalna skupština pobunjenih bosanskih Srba izglasala formiranje tzv. Vojske srpske Republike, postavljen je za njenog komandanta i na tom mjestu je bio do decembra 1996. godine.
Nakon 15 godina bijega i skrivanja, Mladić je pronađen i uhapšen 26. maja 2011. godine u selu Lazarevo na sjeveru Srbije, skrivao se pod imenom Milorad Komadić.
Uhapšen je nakon pada režima Slobodana Miloševića u Srbiji, čiju zaštitu je uživao, kao i pojačanog pritiska zapadnih sila na Srbiju da donese zakon o saradnji s MKSJ-om i preda osumnjičene za ratne zločine.
