Galapagos Europe – tako je BBC u opsežnoj reportaži nazvao Ohridsko jezero opisujući ga kao najgušće naseljeno bioraznoliko jezero na svijetu. Jezero, na granici Albanije i Sjeverne Makedonije, uistinu često nazivaju europskim Galapagosom zbog velikog broja vrsta koje se ne nalaze nigdje drugdje na svijetu osim tamo.
U vodama Ohridskog jezera ima ukupno 212 takvih autohtonih vrsta, koje obuhvaćaju cijeli lanac prehrane – od algi i zooplanktona do biljaka, puževa i crva. Od ukupno 17 vrsta riba koji nastanjuju jezero, osam ih je endemičnih. – Znanstvenici opisuju jezero kao “muzej živih fosila” – kazuje Spase Shumka, profesor na Poljoprivrednom sveučilištu u albanskoj prijestolnici Tirani. U šest milijuna godina izolacije, vrste unutar nje mogle su se jedinstveno razvijati. Prema UNESCO-u, to je najraznovrsnije jezero na svijetu ako se uzme u obzir njegova veličina. Shumka objašnjava da je jezero oligotrofno, “što znači da je bistro jezero s malo hranjivih tvari”.
Zbog toga je voda prekrasno bistra i sigurna čak i za ljude da umoče ruke i piju iz njih. Međutim, to također znači da ima nisku produktivnost – drugim riječima, riba se razmnožava mnogo sporije nego u većini drugih jezera. No, evolucija uvijek nađe svoj put pa su i u Ohridskom jezeru evoluirale vrste kako bi uspjele u ovim neobičnim uvjetima, uključujući ohridsku pastrvu. Potrebno je oko pet-šest godina da jedinke ohridske pastrve dosegnu spolnu zrelost, a čak i nakon toga ima samo 2000-2500 jajašaca po kilogramu tjelesne težine. Za usporedbu, šaran ih ima 500.000. Također, ovisi o neobično visokoj razini kisika u ovom jezeru i može preživjeti samo u vodi maksimalne temperature 15,6 stupnjeva Celzijevih. Stoga ta osjetljiva evolucija unutar Ohridskog jezera čini tu ribu jako osjetljivom na promjene.
Upravo je ohridska pastrva trenutačno u iznimnoj pozornosti znanstvenika koji teže njenu očuvanju. A znanstvenici objašnjavaju kako je ona možda i najvažnija vrsta u jezeru. Naime, ohridska pastrva je jedan od dva glavna grabežljivca u jezeru, zajedno s ohridskim klenom, te kontrolira populacije svih vrsta dalje u prehrambenom lancu. Ako im se broj smanji, to će utjecati na cijelo jezero.
Plan za obnovu ohridske pastrve prvi su razvili znanstvenici sa sjeverne Makedonije još 1935. godine kada je bila dio pretkomunističke Jugoslavije. Tada su ribari hvatali ove ribe i u vrijeme mrijesta dok je pastrva plivala blizu obale. Lokalni limnolog, hidrolog koji se bavi proučavanjem jezera, Siniša Stanković shvatio je da takav lov izaziva pustoš te je uspostavio sustav u kojem će ribari vaditi jaja i spermu iz pastrve prije nego što ih prodaju na tržištu, a osnovao je i Ohridski hidrobiološki zavod u kojem su se mogla izlijegati umjetno oplođena jaja. Nakon Drugoga svjetskog rata i Albanijom i Sjevernom Makedonijom upravljali su komunistički režimi.
Tijekom tog razdoblja ekološka situacija s obje strane jezera bila je relativno stabilna. Ribolov su obavljala samo državna poduzeća, pa je broj ulovljenih pastrva dobro kontroliran. Umjetno hranjenje također je održavala brojke. Lokalni su ribari lovili ribu udicama samo za svoje potrebe. Kriza je počela 1990-ih Sve se promijenilo početkom 1990-ih. Sva su pravila i sustavi koji su ranije bili na snazi nestali. Albanija je upala u siromaštvo te su mnogi izlaz vidjeli u izlovu ohridske pastrve. – Odjednom su svi bili na jezeru. Bilo je sto, možda dvjesto brodova – kaže ribar Roland Bicja iz Lina, na albanskoj strani jezera. No, s vremenom su opet i vlast, ali i ribari, shvatili da beskonačan izlov ne donosi budućnost nikome. Tih devedesetih godišnji ulov ohridske pastrve iznosio je više od 120 tona. U razdoblju od 2012. do 2018. prosječno je iznosila 61 tonu.
“Prije trideset godina mogli smo izaći i uloviti 30 kg. Sada smo stavili 100 udica i jedva uhvatili 3 kg”, kaže Roland Bicja. Zato su i Bicja i njegovi sumještani sada dio projekta kojem je cilj opskrbljivati jezero ohridskom pastrvom, što jamči prihod i ribarima. Od prosinca do ožujka, kada se riba mrijesti, komercijalni ulov na jezeru je zabranjen. Umjesto toga, ribari su plaćeni da ulove pastrvu, uberu spermu i ikru bez ubijanja ribe i umjetno oplode jaja u posudama s vodom.
Nakon toga dolazi državni radnik koji otkupljuje živu ribu i odnosi jaja u mrijestilište, gdje se izlegu i rastu 10 mjeseci. Kad ribe dosegnu određenu težinu, ribarima se plaća da ih puste natrag u vode jezera. To je i ekološko i društveno rješenje za problem s kojim se susreću slatkovodne ribarske zajednice diljem svijeta. A svi se nadaju kako će tako sačuvati ljepote ovog jezera, njegovu bioraznolikost na koju su svi ponosni, a omogućiti da ribari i dalje prehranjuju svoje obitelji. – Ohridska pastrva najvažnije je što imamo u našem selu. Svi se trebaju brinuti o tome i shvatiti koliko je to posebno – zaključuje ribar Bicja.
Ohridsko je jedno od najstarijih jezera na svijetu, a Ohrid se smatra svetim mjestom u pravoslavnom kršćanstvu; smatra se da je nekada imao 365 crkava ili po jednu za svaki dan u godini. Ćirilica, koja se koristi u mnogim slavenskim jezicima, uključujući ruski, također je razvijena ovdje u Ohridskoj književnoj školi. Cijelo je jezero 1979. godine proglašeno Unescovom svjetskom baštinom, kako zbog svoga kulturnog značenja tako i zbog neizmjerne prirodne ljepote, prenosi večernji.
