O ovakvim stvarima i ljudima treba pisat… Ima u ovoj državi još poštenih, časnih, hrabrih, nesebičnih, mladih ljudi…”, “Bravo bravo bravo Marija i Petre, a naša Mare ponos KBC Split. Nakon cijelog dana borbe u Covid Jil-u za život bolesnika Bog te poslao da spasiš pet mladih života. Hvala Bogu i tvojim roditeljima šta postojiš…”, “Bog Vas Blagoslovio spasili ste 5 života, 5 obitelji, a među njima i moju. Hvala na plemenitosti i prisebnosti i brzoj reakciji. Neka Vas Bog nagradi samo Vas je on poslao vi ste heroji…”.
Ovo su samo neki od stotina i stotina komentara koji su jučer osvanuli na društvenim mrežama nakon objavljene informacije da su Petar Gizdić (26), magistar kineziologije i fitness trener iz Klisa i njegova djevojka Marija Krištić (26) iz Imotskog, koja već četiri godine kao medicinska sestra radi u splitskoj bolnici, iz gorućeg automobila spasili petero maloljetnika. I to doslovno u zadnji trenutak, prenosi slobodnadalmacija.
Petar i Marija nenadano su, svojim hrabrim i nesebičnim činom postali heroji, možemo bez pretjerivanja reći cijele Hrvatske jer da nije bilo njih, petero dječaka u dobi od 14 do 16 godina danas bi oplakivale njihove obitelji.
Sa nenadanim herojima susreli smo se u ponedjeljak poslijepodne ispred teretane “Guliver” gdje Petar radi kao trener. I on i djevojka Marija nisu bili od velikih riječi. A velike riječi i ne trebaju velikim ljudima, za njih govore njihova djela!
– Ja sam još u šoku od toga svega od sinoć, radim posao koji radim, svaki dan se susrećem sa smrću, ali ovo sinoć me je baš potreslo, pogotovo jer su u pitanju mladi životi, dječji i kad sam vidjela plamen vatre i da dijete iz auta viče: “Gorim…”. U tom me trenutku jednostavno uopće nije bilo briga hoću li ili neću ostati živa, samo sam krenula u to auto i da nije bilo Petra, nema šanse da bih to dijete uspjela izvući – priča nam drhtavim glasom Marija dok ponosno gleda u svom momka.
Kaže kako joj je kolegica javila da je suvozač kojeg je spasila, a koji je bio najkritičnijem stanju, kad se probudio, na pitanje liječnika i sestara zna li tko je momak koji ga je spasio samo rekao: “Mene je spasila cura”.
– I on i svi su hvala Bogu sad stabilno i dobro – kaže Marija. I nju i Petra pitamo osjećaju li se kao heroji?
– Ne znam više kako se osjećam, osjećam se užasno i dok ne vidim na svoje oči da će ta dica biti dobro, ja neću moći ni raditi niti normalno živjeti – odgovara hrabra djevojka.
Nismo mi bili tada svjesni toga, tek sad smo svjesni da smo učinili nešto posebno. Vraćali smo se starom cestom sa Blaca put Ninčevića i u jednom trenutku smo ugledali auto. Stajalo je zabijenog prednjeg kraja u zemlji, između betonskog stupa i stabla. Udario je u bor, diga mu se zadnji kraj i sletija je u stup pa su tako ostali. Mi smo vidjeli neki dim i kamenja na cesti, ali smo prvo prošli u vožnji nekih pedesetak metara. Nismo odma skužili šta se dogodilo, mislili smo da je to neka olupina koja je odavno tu. No, povezali smo da je šljunak na cesti i pretpostavili smo da se nešto dogodilo – priča Petar smireno dodajući da je on prvo vidio dječaka koji je, ispalo je poslije, prošao s najlakšim ozljedama, kako je krvave glave kroz razbijeno staklo provirio iz vozila sa stražnjeg sjedala.
– Ja sam ovoga suvozača, što je bio najteže ozlijeđen, vidjela kako visi iz auta, bio je cijeli krvav, izgledalo je kao da nema svijesti – ubacuje se Marija koja je odmah uzela mobitel i pozvala Hitnu pomoć. Mlada medicinska sestra počela je razgovarati s dječacima, a Petar je hitnim službama pojašnjavao što se i gdje dogodilo.
– Mi u prvi trenutak nismo htjeli micati te momke, htjeli smo čekati dok dođe Hitna jer nismo znali koliko je teško tko od njih ozlijeđen, pa da ne napravimo još veće zlo. No, koji tren nakon što smo mi došli, dok smo se vrtili tu oko auta, iz prednjeg dijela, iz motora, počela je lizati vatra. Shvatili smo da ih što prije moramo izvaditi jer će svi izgorjeti. Prvo smo izvadili ovu trojicu sa zadnjeg sjedišta koji su svi bili praktički nabacani prema naprijed, kako je auto stajao. Prvi je mogao praktički hodati, njemu je staklo ušlo u oči, a ostala dvojica su kad smo ih izvukli ostavili smo par metara kraj ceste. Oni su se još nekako samo odvukli još koji metar dalje, al bili su jadni cijeli polomljeni – kazuje hrabri Petar koji se tad vratio po preostalu dvojicu dječaka.
– Vratio se on po još jednoga, vozača, i ja sam vidjela da je vatra sve jača i jača, da ćemo svi izgorjeti, počela sam vikati da se makne. Kad sam vidjela da ga je uspio izvući, krenila sam automatski prema suvozaču, prošlo mi je kroz glavu da će dite ostati i izgoriti. Već mu je plamen uhvatio nogu i počelo mu je oko glave… Krenila sam za njim… Ma nemam pojma više ko je koga vadija – dodaje njegova djevojka.
– Istovremeno smo ih izvlačili. Pokušali smo vozača skupa izvući, ali je zapeja između sica, bija je cili polomljen. Plamen je bija sve jači, mali je počeja vikati da ćemo svi izgoriti. Nisam ga moga izvući. Uhvatila me neka panika, nisam ima snage, poteza sam i poteza, sic sam vuka. Vrata su bila otvorena, ali se on nekako zaglavija. Gledan, oni će izgoriti isprid mojih očiju, pa ne bi se moga pogledati u ogledalo sutra da san to dozvolija… Tad me spuca neki dodatni adrenalin pa sam ga na kraju uspija izvaditi jedva jedvice, ona ga je vukla za jednu ja za drugu ruku pa smo uspjeli. A Marija je tada došla do suvozača, i njega je vatra počela oko nogu hvatati i jedva ga je nekako iščupala. Obojicu smo uspjeli maknuti kraj ostalih na cestu i poleći – dodaje dalje Petar. Kaže da su ozlijeđeni dječaci dok su ležali na cesti okruženi plamenom koji je obuhvatio i vozilo, ali i travu i stabla uokolo, jecali da ih boli, plakali su, bili su u šoku totalnom.
Čim su iznijeli dvojicu dječaka, nakon par trenutaka, automobil je, kažu, cijeli planuo.
– Da smo došli minut ili dva kasnije, izgorili bi svi. Plamen je toliko brzo i jako progutao automobil da nisam mogao vjerovati – zaključuje Petar dodajući da su i Hitna i vatrogasci vrlo brzo došli.
– Ostavili smo sve i uskočili i napravili posao, nemaš šta u toj situaciji – zaključio Petar.
