Nema nikoga na cesti. Nikoga s kim bismo mogli prozboriti riječ, dvije o velečasnom, piše 24sata.hr.
Istraživali su priču o dugu u župnoj blagajni kojeg je u amanet svojoj zamjeni ostavio svježe penzionisani svećenik. Ime mu je Ivan Jadan, a vijest o nestanku više od 145 hiljada kuna prvi je objavio lokalni portal Danica.
Veliki dug
Velečasni Jadan penzionisan je u augustu prošle godine, nakon nekoliko decenija službe. Njegov nasljednik, velečasni Franjo Faltak, pokrenuo je finansijsku reviziju koja je ustanovila da u župi nedostaje sveukupno 145.200 kuna. Dug je, kako je objavila Danica, nastao zbog “nepoštivanja odredaba Zakonika kanonskog prava”. Stari velečasni i biskupijski ekonom potpisali su sporazum kojim će penzionisanom svećeniku biti dopušteno isplatiti dug svojom penzijom, u roku od pet i po godina. Župnik, naime, imao pravo na četiri hiljade kuna penzije, od čega mu 2.200 isplaćuje biskupija, a ostatak namiruje Ministarstvo obrazovanja. Sporazum koji su sklopili podrazumijeva uskraćivanje biskupskog dijela mirovine, sve dok se račun ne izravna. Kako je dug nastao i što je svećenik učinio s novcem, zasad se ne zna.
Dobar čovjek, dobar svećenik
Dobar čovjek, dobar svećenik. Toliko znamo, o ostalome ne bih”, kaže o velečasnim škrto muškarac i nastavlja uspon prema crkvi.
Znam, znaju to svi ovdje. A šta ćete, tako je kako je”, uzvraća on i odlazi tragom crkvenog zvona.
Penzionisani katolički svećenik Ivan Jadan je otac. I ovu informaciju prva je objavila Danica. Župa u Đurđicu, u kojoj je nastao dug zbog samo je posljednja stanica njegove karijere. Prije nje, služio je u Carevdaru, naselju petnaestak kilometara dalje, u smjeru Koprivnice. Tamo, pod klasicističkim zvonikom svete Barbare, godinama je volio, i još uvijek voli, nekadašnju časnu sestru. Za njihovu neobičnu priču zna cijeli Carevdar.
Veza koja traje decenijama
Počelo je davno, još 1979. godine. Tada mladi župnik boravio je u Kanadi, u Torontu, kao misionar. Ona je bila časna sestra s juga, iz Dalmacije. Tamo, preko okeana, na drugom kontinentu, nešto se počelo rađati između dvoje ljudi zavjetovanih vjeri. Prošlo je neko vrijeme, golemi okean je pregažen, a velečasni i časna sestra našli su se u Podravini, u malenom Carevdaru. Rodilo im se dijete. On je ostao svećenik. Ona je zatražila razrješenje zavjeta. Ostala je ipak tu, kao pastoralna radnica. Godine su prolazile pod sjenom zvonika. Narod je znao, kao što narod uvijek zna. Dijete je odraslo. Dobilo je svoju djecu. Župnik je, nakon decenija službe u Carevdaru, promijenio oltar. Završio je u Đurđicu. Dočekao penziju. Preselio u Koprivnicu. Saznalo se za dug. Vijest je obišla internet.
Trideset godina je bio kod nas, prije nego je otišao u Đurđic. Ima od toga već osam godina, čini mi se. Brinuo je o nama, znate? Nigdar takvog ne bu više”, kaže jedna žena. Druga klima glavom.
Obje znaju za dijete i župnikov život izvan Crkve.
U Kanadi su se našli. I ona je ovdje služila. Gledajte, nas nije briga za to, on je isto od krvi i mesa. Kao mi. Da im se daju ženiti, ne bi bilo takvih stvari. Idemo sad od mise i ne želimo ružno govoriti, ali takve stvari nas se ne tiču. Nama je bio dobar. Nismo mu sudili”M odvraća gospođa. Druga klima s razumijevanjem.
Ostali župljani su škrti na riječima. Hvale svećenika, ne žele mu se miješati u privatni život. Čak i u birtiji, u kojoj je svijet obično pričljiviji, nemaju puno toga za dodati. Čuli su za dijete, sve znaju, ali to je njegova stvar, kažu. Neki dodaju da se za vrijeme rata brinuo o prognanicima. Ni mladi carevdarski svećenik nema komentara, nije na njemu da govori o nečijem ličnom životu. Iz dekanata, od osobe koja ima više autoriteta za razgovor o ovakvim stvarima, također nema komentara, ne žele ulaziti u to.
Penzionisani svećenik živi u Korpivnici. Javio se na telefon.
Ako vas je zanimalo je li veza koja se protegla preko okeana, preko podravskih sela i crkvenih zakona, uspjela preživjeti, odgovor je potvrdan. Još uvijek su zajedno.
