Nesrećnog mladića ispratilo je oko 500 stotina prijatelja i rođaka, a stihovi Olivera Dragojevića kidali su i najhrabrije, pa je i sveštenik krišom brisao suze izgovarajući molitvu. Neutješni otac Nenad junački je izdržao dan kojeg se pribojavao punih 139 dana, koliko je prošlo od nestanka njegovog sina u Beogradu, dok ga brodari nisu pronašli na obali Ade Huje.
Matejev otac stigao je u 10 sati na splitsko groblje Lovrinac držeći pod ruku dvije kćerke, a iza njih je slomljeno koračala njegova prva supruga i Matejeva majka Dženi. Ušli su u kapelu i stali pored Matejevog kovčega, a na ulazu je stotine njih formiralo kolonu i strpljivo čekalo da dođu na red kako bi im pružili zagrljaj i nekoliko riječi podrške.
Taj katolički običaj nije stigla da ispoštuje i mladićeva bliska prijateljica Maja Sopta, sa kojom je Matej veče uoči nestanka u Beogradu pokušavao da uspostavi kontakt, jer je i ona tada bila u srpskoj prestonici. Ona je ispred kapele stigla u 10.20 sati, a sveštenik je tada već počeo da čita poslanicu Svetog Pavla, da bi nakon toga održao i dirljivi govor kojim je želeo da uteši porodicu Periš.
– Dugo je trajalo vrijeme neizvesnosti i vrjime nade, skoro pet mjeseci. Najteže je bilo čekati sve to vrijeme u toj nadi, a onda je i ona nestala jer je vaš sin otišao nebeskom ocu. Ipak je sada malo lakše jer se pokojnik predao zemlji. Odgovore na pitanja kako i zašto je otišao verovatno nikada nećemo saznati. Matej je sada kod svoje kuće, među svojima. Mnogi su se svih pet meseci molili da se porodici vrati živ, ali je njega velika reka krila sve vreme i tek sada ga je pustila kući – rekao je sveštenik.
Nakon toga tiho su zasvirale gitare, a Matejev kovčeg iznesen je iz kapele na put ka vječnoj kući.
Mladićevi prijatelji, koji su sa njim proveli posljednje sate u Beogradu, po dogovoru su obukli bijele košulje, shodno katoličkom običaju, a niko među 500 ljudi nije bio tužniji od njih. Sve vrijeme su ćutke gledali u zemlju, a lica su prekrili sunčanim naočarima, kako bi se što manje vidjele suze kojima ne mogu da prežale stradalog druga.
Tužni skup na kraju je slušao molitve nekoliko sveštenika i ispred zidne grobnice Periš u koju je položen Matejev sanduk. Taj najtužniji trenutak pogrebni orkestar ispratio je pjesmama Olivera Dragojevića „Moj lepi anđele” i „Pre sna”, koje su izmamile suze i jecaje čak i svešteniku i kamermanu, kojeg je unajmila porodica.
Nenad je očajno gledao u sanduk i grlio mlađu kćerku, ljubeći je u glavu. Međutim, kada je u blizini ugledao Matejevog prijatelja, koji je sa njim bio u Beogradu, kako neutješno grca u suzama, odmah mu je prišao i snažno ga zagrlio. Tako zagrljeni zajedno su nastavili da plaču uz Oliverove stihove.
Isti mladić je sa Periševim drugovima, sa kojima je bio u našoj prestonici, sačekao i da Nenad ode sa groblja sa porodicom, kako bi oni bili posljednji koji su se pozdravili sa Matejem, baš kao što je tako bilo i 31. decembra u Beogradu, gdje su mladići doputovali iz rodnog grada kako bi kod nas dočekali Novu godinu, ali se provod završio tragedijom kada je Matej bez objašnjenja istrčao iz kluba “Gotik” i dotrčao do Savske promenade.
