Moglo bi se kazati kako se iz godine u godinu turistička sezona na jugu Hrvatske krpa više nego pomno planira, a odrađivanje sezone uz nedovoljnu radnu snagu gotovo je nemoguća misija.
Dio vlasnika ugostiteljskih objekata u Dubrovniku stavio je neke svoje usluge na čekanje. Neki od njih bi širili ponudu u vidu ponude hrane ili bi dodatno obogaćivali postojeće menije, no jednostavno im je teško pronaći djelatnike pa su im usluge ‘na čekanju’. Neki svojim postojećim zaposlenicima nude uvjete u kojima bi trebali raditi dulje ili čak duplu smjenu za dobru zaradu.
Oni koji dolaze raditi u Dubrovnik u boljoj su poziciji nego lokalci
Ekipa Indexa razgovarala je s nekoliko radnik odnosno bivših radnika u ugostiteljstvu koji su pojasnili zbog čega, iz njihove perspektive, dolazi do problema. Uglavnom se slažu kako se radi o fizički vrlo intenzivnim poslovima, zbog čega smatraju kako bi i plaće trebale biti veće od onih koje se trenutno nude. Jedan od njih, koji je htio ostati anoniman, tvrdi kako se već odavno u Dubrovnik uvozi radna snaga i kako su oni često u boljem položaju nego zaposleno lokalno stanovništvo. prneosi “Radiosarajevo”.
“Smještaj i topli obrok za one koji dolaze iz drugih krajeva Hrvatske ili iz drugih zemalja su gotovo postali nešto što se podrazumijeva. U nedostatku radnika u Dubrovniku poslodavci su odavno počeli posezati za radnom snagom izvana, a ona diktira uvjete u vidu plaćenog smještaja jer su ovdje visoke cijene najmova i nekretnina najveći problem. Ljudima koji ovdje dolaze raditi uglavnom se ne isplati raditi bez osiguranog besplatnog smještaja”, tvrdi naš sugovornik.
Upravo zbog toga su određene hotelske grupacije poput Valamara izgradili vlastite smještajne jedinice namijenjene djelatnicima koji dolaze raditi u Dubrovnik. No većina lokalnog stanovništva u Dubrovniku nema vlastitu nekretninu i primorani su plaćati visoke cijene najma za podstanarske stanove u kojima žive.
Tako Dubrovčanin koji recimo radi kao konobar u nekom hotelu i ima porodicu, plaća najam za stan gotovo u visini svoje mjesečne plaće, a neko tko ovdje dođe raditi izvana ima plaćen smještaj i topli obrok.
“Njemu onda ostaje cijela plaća, pogotovo ako će je trošiti u gradu ili mjestu iz kojeg je stigao i koji nije skup kao što je Dubrovnik. Po tome ispada kako je radnik izvana bolje plaćen nego neto tko živi ovdje jer uz plaću dobije besplatan smještaj i obrok, dok osoba koja je odavde dobije plaću koju potroši na plaćanje najma stana. Ljudi koji su se ovdje rodili uglavnom plaćaju podstanarske stanove i nemaju svi vlastitu nekretninu. Zato je lokalcima to neisplativo,” izjavio je naš sugovornik.
“Traže 20 hiljada kuna, pa nisu hirurzi”
S druge strane, ugostitelji u neformalnim razgovorima napominju kako konobari i spremačice nemaju obrazovanje niti je njihov posao odgovoran kao onaj doktora hirurgije pa smatraju kako, shodno tome, ne mogu ni imati jednaku plaću.
“Ljudi dolaze i lupaju se ciframa, kao da su doktori. Traže plaću od 20 hiljada kuna (5.000 KM), a ogroman dio njih je nestručan za ono što želi raditi. Prije su iz srednjih ugostiteljskih škola izlazili gotovi ugostitelji i bili su spremni za tržište rada. Danas treba potrošiti pola sezone kako bi se neko naučio raditi. Oni koji dođu izvana znaju tražiti nemoguće uvjete. Dobar dio ugostitelja pruža usluge besplatnog smještaja, no ni to sad nije dovoljno pa traže auto koji će koristiti i druge povlastice”, tvrdi jedan od poslodavaca.
Iscrpio se bazen radne snage iz Slavonije i BiH
To je u konačnici rezultiralo odustajanjem lokalne radne snage od spomenutih poslova od kojih su neki odlučili pronaći sreću u pokretanju vlastitih poslova ili prekvalifikaciji. Onda se počelo posezati za radnom snagom iz Slavonije i Bosne i Hercegovine, no i tih je radnika manje jer oni odlaze u zemlje Europske unije koje za isti posao nude puno veće plaće. Kao posljedica toga, počelo se posezati za radnom snagom iz egzotičnih zemalja poput Filipina ili Nepala.
Prema podacima PU dubrovačko-neretvanske od početka 2022. godine do danas izdana je 3801 dozvola za boravak i rad državljanima trećih zemalja. Od navedenog broja 824 dozvole izdane su za sezonski rad (do 90 dana ili do šest mjeseci). Najviše stranih radnika dolazi iz Bosne i Hercegovine, Sjeverne Makedonije, Srbije, Nepala, Filipina i Albanije.
“Zamjetan je trend sve većeg broja radnika iz Azije. Poslodavci zasad imaju dosta dobra iskustva. Međutim, svaka pametna država na vrijeme počinje razmišljati o programima asimilacije stranaca. Već sad je sasvim sigurno da će dobar dio tih ljudi ostati živjeti u Hrvatskoj. Ako želimo da integracija prođe glatko i na opće zadovoljstvo, moramo anticipirati sve potencijalne izazove i doskočiti im, ali na vrijeme”, komentira Nikolina Trojić, predsjednica Županijske komore Dubrovnik.
