Piše: Edin Smailović
U publikaciji Primjeri filantropije u Crnoj Gori do kraja XX vijeka, autora istoričara dr. Dragutina Papovića, kao jedan od najstarijih primjera filantropije na prostoru današnje Crne Gore navodi se Statut Bratovštine kotorskih pomoraca u kojem se na jednom mjestu navodi da će svako od punopravnih članova, u slučaju da osiromaši, dobijati pomoć od Bratovštine.
Mnogi će reći da su ljudi u Crnoj Gori solidarni. Skoro svake sedmice smo svjedoci neke akcije pomoći, bilo da je u pitanju pomoć za liječenje ili pomoć da neko dođe do krova nad glavom. I svjedok sam da se u svakom od ovih slučajeva građani Crne Gore iskreno odazovu, često i iznad svojih realnih mogućnosti.
Siromaštvo u Crnoj Gori je nažalost rasprostranjeno i vidljivo golim okom. Istraživanja ukazuju na to da najmanje 10 posto stanovništva Crne Gore živi u siromaštvu, a da je svaki treći građanin na ivici siromaštva, kojeg od tog bezdana dijeli smanjenje plate ili poskupljenje osnovnih artikala.
Sjever Crne Gore je najsiromašniji dio države, pa su potrebe za svakom vrstom pomoći česte. Iako se u Ustavu Crne Gore navodi da je ovo država socijalne pravde, golim okom je vidljivo da je to mrtvo slovo na papiru. Državni fondovi iz kojih se dijeli socijalna pomoć su kap u moru potreba stanovnika koje je sistem odavno zaboravio. Samohrane majke, staračka domaćinstva, lica koja iz raznih razloga nisu u stanju privređivati, nalaze se u najvećem riziku od siromaštva.
Decenija humanitarnog fonda
Ali, pravilo na ovim prostorima je izgleda da ondje gdje zakaže država, uskače sposoban pojedinac. I naravno, ne treba puno da pogodite, taj pojedinac je postigao uspjeh i stekao kapital negdje daleko od Crne Gore.
Veliku ulogu u ublažavanju posljedica siromaštva, kao i realizovanju velikih infrastrukturnih projekata na sjeveru Crne Gore, a i šire, ima već cijelu jednu deceniju Humanitarni fond “Hilal”, osnovan pod okriljem Islamske zajednice u Bijelom Polju.
Iako živimo u vremenu zloupotrebe apsolutno svega, i u kojem naravno ništa nije sveto, i ovo vrijeme ipak prepozna one koji rade iskreno i bez zadnjih namjera.
Fond “Hilal” je počeo veoma skromno. Donacije koje su u početku dobijali su uglavnom dolazile od bolje stojećih Bjelopoljaca i građana iz dijaspore i uglavnom se svodilo na intervencije za hranu, lijekove i sredstva za higijenu.
A onda su, na sreću mnogih, ovu aktivnost primijetili i oni koji su najviše mogli pomoći. Naši ljudi u dijaspori, koji su uspjeli da radom steknu određeni kapital, odlučili su da na organizovan način pomognu one kojima pomoć treba, ali i rodni kraj.
Tako je Humanitarni fond “Hilal” tokom ove decenije stigao dijeliti pomoć po Bijelom Polju, Crnoj Gori, regiji, Evropi, pa čak i u dalekoj Burkini Faso.
Tako je tokom ovog perioda fond “Hilal” u kontinuitetu pomagao porodice nezavidnog imovnog stanja, a posebna pažnja se posvećivala samohranim majkama sa malodobnom djecom, izgradnji i rekonstrukciji kuća.
Od velike pomoći za aktivnosti “Hilala” je i saradnja sa fondacijom “Hemiias”, koju je prije pet godina osnovao poznati biznismen i dobrotvor Hajriz Brčvak i sa kojom je fond do sada realizovao preko 100 zajedničkih akcija pomoći. Bilo bi nepošteno, a ne pomenuti da je upravo ovaj dobrotvor toliko puta riješio probleme ondje gdje su država i društvo potpuno zakazali.
Deset godina aktivnog činjenja dobra krunisano je tokom ramazana ove godine, kada je u naselju Rasovo postavljen kamen temeljac za zgradu Humanitarnog fonda “Hilal”.
Ono što još posebno želim naglasiti jeste da se cijeli ovaj posao određuje na volonterskoj osnovi, a upravljačku strukturu čine Izet Hadžibulić, predsjednik, Nusret Erović, zamjenik predsjednika i članovi Enis Avdić i Sead Čindrak.
Takođe, veliki doprinos daju i članovi iz dijaspore Safet Hadžibulić i Samel Šabanović.
Još nije sve izgubljeno za ovaj svijet
Ono što je možda i važnije od samog fonda i priče o njemu jeste nešto drugo. Naime, svjedoci smo, ako ćemo biti objektivni, koliko smo svih ovih 30 godina srozali pojam ljudskosti. Ako bismo htjeli u što manje riječi opisati ovo vrijeme mislim da bi to stalo u dvije riječi – gramzivost i pohlepa.
Upravo ovo je učinilo da se ljudi povuku u sebe, smanje krugove kretanja, postanu manje otvoreni, svedu život na ono što najkraće zovemo “lični interes”.
Zato je vrijednost ovih projekata puno više od onog što je vidljivo golim okom. Ovakve i slične stvari čine da se ljudima opet otvaraju srca, da povjeruje da za ovaj svijet još nije sve izgubljeno i da neće biti da su baš svi nepošteni.
Naravno, ovaj ugled i društveni kapital, ne bi bio moguć bez ogromne lične žrtve ljudi preko čijih je leđa i ruku prešla ne samo pomoć, već i čemer i tuga potrebitih. Nisu volonteri “Hilala” svih ovih 10 godina dijelili samo hranu, novac, građevinski materijal. Uvijek su uz to dolazili lijepa riječ, istinska solidarnost, nada, i najvažnije od svega: povjerenje.
Filantropija je grčka riječ i u prevodu znači čovjekoljublje. Zgrada fonda “Hilal” zahvaljujući donatorima i dobrotvorima sa svih strana svijeta svaki dan polako napreduje. Sa svakom novom ciglom ugrađenom u ovu zgradu svjedočimo da čovjekoljublje, na sreću, još nije izumrlo.
I da se ta nit, imanentna čovjeku ovih prostora, kroz ovo djelo nastavlja. O toj želji čovjeka da dijeli sa drugima, ali i učini nešto za zajednicu, svjedoče i sve ove džamije, česme i mnogi druge građevine iz naše prošlosti koje su imale tu sreću da prežive vihor prošlosti.
Lijepo je vidjeti da se ova linija dobra, kroz ove požrtvovane pojedince nastavila. A dobro će uvijek prije ili kasnije doći. U to ne treba sumnjati.
Kada je jedan moj prijatelj odlučio izgraditi česmu u jednom selu u blizini Bijelog Polja upitao me šta bi bilo lijepo od ajeta iz Kur’ana uklesati na česmi. Posavjetovao sam se sa mojim prijateljem, glavnim imamom u Bijelom Polju, Enisom ef. Burdžovićem, koji je preporučio ajet 7 iz sure 99, Ez-Zilzal (Zemljotres):
“Onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjet će ga”.
