Ko je tu sad kriv? Stalno se pitam zašto, zašto i zašto? Šta mu se dogodilo”, kaže komšinica dječaka ubice (13) koji je u svom krvavom pohodu u OŠ “Vladislav Ribnikar” ubio osmoro djece i čuvara Dragana Vlahovića.
Tri sličice iz crtanih filmova
Na vratima stana ništa ne ukazuje kako je upravo iza tih vrata dječak posljednjih mjesec dana kovao svoj pakleni plan i da je upravo s tog mesta izašao s oružjem i papirom sa imenima vršnjaka koje želi da likvidira.
Prva komšinica porodice, koja je s njima išla na ljetovanja, a njega voli kao svoje dijete, kaže da nije mogla da vjeruje kad je čula šta se desilo.
– Kad sam čula šta se dogodilo nije mi ni na kraj pameti bilo, ma ni u najcrnjim mislima, da se ovo dogodilo jednoj finoj porodici. Zove me komšinica, plače, vrišti. Kaže to što si sada čula je napravio. Bila sam u pidžami, nisam imala snage niti da navučem trenerku i odem tamo do njih – prisjeća se žena kojoj unuk ide u istu školu u kojoj se dogodio krvavi masakr.
– Razboljela sam se od tuge i jada. Znam ga od rođenja. Ma da ga vidite, zgodan je, visok, lijep dečko, pametan, odličan učenik. Natprosječan je u svakom pogledu, na svim školskim takmičenjima je pobijeđivao. Igrao je i košarku. Bio je pomalo ćutljiv, ali ni njegovi roditelji nisu ljudi od puno riječi. Znala sam da pitam njegovog oca znajući da idu u tu strjeljanu: ‘Pa zar vam nije dosta rata, zašto to oružje imate?‘ – kaže ona za Slobodnu Dalmaciju.
Na pitanje kakvi su roditelji, odgovora:
– Ma krasni, fini, skromni ljudi… Zajedno su nam se družila djeca. Ma ništa nije ukazivalo na to da može da se dogodi ovakva tragedija. Ko je tu sad kriv? Možda otac što ga je vodio tamo u tu strjeljanu i navukao na to – pita se ona?
Sumnja da će se porodica ikad više vratiti na ovu adresu.
Na pitanje da, ako dječak ubica jednom bude na slobodi i vidi ga u zgradi hoće li strahovati od njega, kaže:
– Ja neću! Ja se neću plašiti. Ne…
Još nekoliko komšija iz zgrade se slažu u jednom: ovakvu nezapamćenu tragediju s njegove strane nisu ni u snu zamišljali.
– To je jedna fina porodica, nezamislivo je što su dočekali. Dječak bi se uvijek lijepo pozdravio, ponudio bi se da mi nosi kese iz kupovine kad bi me vidio u liftu, u šoku smo svi, šta da vam kažem – kaže jedan gospodin i dodaje.
– Bio je izuzetno miran, poput djevojčice. Spreman svima pomoći. Do juče nisam znao da mu je tata imao oružje. Nisam mogao ni da zamislim da je vodio malog u strjeljanu – zaključio je jedan od prvih komšija.
