– Gotovo svakog jutra u sezoni se spuštamo do ispred ulaza s kantom vode pošto tamo stoji lokva urina. To je sramota. Naše kamere sve to bilježe, i to frontalno. Imamo snimki koliko hoćete, ali meni se, da vam pravo kažem, više gadi to i gledat – govori Vahid Hadžić, glavni imam Islamske zajednice Split, piše Slobodna Dalmacija.
Iz medžlisa su zvali i komunalce, a oni su im samo kazali da tu ne mogu ništa, jer ih ima premalo. Doduše, onaj ko povremeno obavlja taj posao rastjerivanja urinatora umjesto njih su, ističe zahvalni imam, konobari iz Bokerije.
Nekad je, do prije koju godinu, svjedoči imam, tu znala proći i policijska patrola, ali u zadnje vrijeme na ovom potezu takva pojava nije zabilježena.
– Zbog toga smo se osjećali sigurnije, a i neke stvari su se na taj način prevenirale. Primjerice, ovdje u Dominisovoj nam je neko obavio veliku nuždu pred ulazom.
A u april smo imali situaciju gdje se jedan momak došao pomokriti na naša vrata, a kad je vidio naše obavijesti i natpise na vratima, sve ih je počupao i bacio na pod. Onda je kleknuo na njih i ismijavao se našoj molitvi, pa pljunuo prema medžlisu i pokazao srednji prst. Da se razumijemo, ovakvi ciljani ekscesi nisu česti, možda jednom godišnje… Ali, svakako nije ugodno – priča nam Hadžić.
Imam pokazuje snimku na kojoj se sve ovo jasno vidi, uključujući lice. Sve je prijavljeno policiji koja, do dan danas, nije dala nikakvu povratnu informaciju.
Nije zadovoljan ni s općenitim nivoom higijene stare jezgre.
– Kamion Čistoće nikad, pa ni van sezone, kada nema štekata, ne uđe u ovu našu slijepu uličicu, da je malo prođe onim svojim četkama. A tek Židovski prolaz… Katastrofa.
-Ono je zona sumraka. Lično sam nekoliko puta intervenirao da postave tu nekakvu rasvjetu, prvenstveno radi građana. Da ne govorimo da bi se od njega mogla napraviti i jedan važan punkt lokalne turističke ponude. Dubrovnik, gdje sam odrastao, je suočen s istim problemima, ali ih puno bolje rješava. Svakako, ovaj grad će uskoro trebati odlučiti što želi biti, prostor za pijančevanje ili fini turizam -govori.
Hadžić kaže da je svjestan kako svojim apelom ne može puno promijeniti, ali je imao potrebu ovim putem iskazati svoj revolt. Jednostavno, ne sviđa im se da njihov ulaz obnaša ulogu javnog pisoara.
Imam se prisjeća kako je prije u centru Splita bilo puno življe, interesantnije, ali i mirnije. Sada grad lagano postaje pustinja, a uslijed toga se domoroci tamo osjećaju kao endemske vrste. Stoga, čini se Hadžiću, je čitav tekući proces turistifikacije nepovratan.
– Mojih četvero djece, koji su više-manje odrasli u Splitu, sada svi studiraju u inozemstvu. Osim mlađeg sina koji je u Zagrebu. Vole ovaj grad, ali im je, zbog svega što se tu događa, sve napornije dolaziti tu. Sve mi se čini da će svi oni ostati živjeti negdje vani.
Negdje gdje im niko ne zalijeva prag urinom. Dobro, barem ne baš svaki dan.
