„Kad se sjetim Ratka Mladića, vidim zapovjednika koji viče na vojnike i pod prijetnjom brutalne kazne traži akciju bez pogovora, ali i komandanta, koji zajedno s vojnicima puzi kroz blato i dijeli hljeb. Vidim počinioca iz ubjeđenja, prožetog svjetonazorom da njegovim bosanskim Srbima najgoru nepravdu nanose Nijemci, NATO i svjetske sile. Vidim ratnika, koji žarko ljubi sveštenike i moli se u crkvi, i vjeruje da je u nacionalističko-rasnoj, zapravo božanskoj misiji izabran da bude osvetnik.
Vidim porodičnog čovjeka, koji se vraća kući sa fronta, kako bi sa suprugom i njihovo dvoje djece, Anom i Darkom, provodio vrijeme igrajući se… i čija je najdraža igra bila potapanje podmornica, za šta je pobjednik dobijao najveći kolač… Vidim ga, prije svega, kao brutalnog masovnog ubicu koji je u Srebrenici pustio da se pogubi više od 7.000 Bošnjaka od 11 do 77 godina i koji se, obilježen moždanim udarima, bliži smrti u zatvoru Međunarodnog suda u Hagu, ne pokazujući ni trag kajanja. ‚Holivud ne bi mogao naći ubjedljivijeg glumca za ratnog zločinca‘, rekao je jednom za njega Richard Holbrooke. On je jedan od onih strašnih likova koje istorija stalno proizvodi: harizmatični masovni ubica”, piše Erich Follath u podužem članku za njemački list Die Zeit.
Autor članka o Mladiću pita se šta je tačno ovog “potapača podmornica i ljudi” napravilo balkanskim kasapinom i ko ga je mogao zaustaviti na njegovom strašnom putu u zločin? I zašto ga toliki Srbi i danas obožavaju?
Zaostavština Ratka Mladića
U članku se konstatuje kako je zaostavština Ratka Mladića i njegova uloga u pogledu budućnosti Srba u velikoj mjeri stvarana “odnosom prema prošlošću”. Pominje se da mu “nije bilo ni dvije godine kada su ustaše ubile njegovog oca”, koji je bio u partizanima. Budući da je to za njegovu majku bilo previše, odrastao je kod strica kao „uzorno, pristojno dijete”. “Vojsku vidi kao jedinu šansu za brz napredak. Na beogradskoj Vojnoj akademiji 1965. godine je među najboljima”, piše list. Die Zeit pritom podsjeća da je to bilo vrijeme Tita i da su „nacionalističke tendencije dobile plodno tlo tek nakon smrti komunističkog autokrate 1980-ih. “Nakon što je BiH, sa muslimanskom većinom, proglasila nezavisnost, Mladić u maju 1992. postaje zapovjednik Vojske bosanskih Srba, koji su se organizovali u ‘Republiku Srpsku’. Tada, uz podršku Beograda, kreće u opsadu Sarajeva”, piše list.
Njemački novinar potom ovako opisuje Mladića: „Čovjek u misiji, krstaš u borbi za naciju i pravoslavlje, osvetnik za nepravde iz prošlosti. Iznova se poziva na bitku na Kosovu i uvjeren je da se knez Lazar žrtvovao u borbi protiv muslimanskih osvajača 1389. godine. To je nacionalni mit i istorijski podvig za mnoge njegove sunarodnike. Za Ratka Mladića je to i poziv da vrati ‘čast’ svom narodu. A vjerovatno i laž, koja sve opravdava. ‘Misli li neko da je rat zabava? Da je do mene, zabranio bih svako oružje, čak i ratne igračke za djecu”, rekao je jednom prilikom Mladić, za kojeg se znalo da je lud za oružjem i beskrupulozan prema civilima na frontu”.
Sve bezobzirniji i nečovječniji
Die Zeit potom citira Ljiljanu Bulatović, Mladićevu blisku prijateljicu i obožavateljicu. Ona autoru članka priča kako je Mladić, koji toliko mrzi poraze, provodio sate igrajući društvene igre sa svojom djecom, puštajući s vremena na vrijeme svoju mezimicu Anu da pobijedi. “Međutim, studentica medicine se zaljubila u momka, koji je osuđivao to što njen otac radi i Ana se priključuje tim kritikama, kako pričaju porodični prijatelji. Do kakvih je tu svađa dolazilo, znaju samo Mladići. U martu 1994. Ana ubija samu sebe – najdražim pištoljem svog oca…”
“Naravno da general ne može prihvatiti samoubistvo svoje kćerke Ane”, piše dalje Die Zeit i navodi kako bez i najmanjeg dokaza Mladić tvrdi da je ona ubijena, povlači se, ne želi otići ni na vjenčanje Karadžićeve kćerke. „Postaje sve bezobzirniji i nečovječniji. Musimani za njega postaju objekti, koji se moraju uništiti…”
Njemački list se potom osvrće na ulazak Mladića u Potočare kod Srebrenice sredinom jula 1995. i citira svjedokinju Nadžidu Sadiković , koja ga je čula kako kaže: »Ima ih toliko, prava gozba! Biće krvi do koljena!” U tekstu piše i kako je Mladić instinktivno prepoznao “ključne slabosti plavih šljemova UN-a”, koji su “imali naredbu da ne smiju pucati”. „Uzima taoce, viče, smiruje ih – sve dok najviši vojni oficiri iz Holandskog bataljona ne počinju misliti samo na to, kako da spase vlastitu kožu i prepuštaju mu ljude, za koje imaju naredbu da ih štite. Za opsjednutog Mladića to znači: klanje. Čak je i komandanta UN-a uspio nagovoriti da s njim nazdravi i popije piće”, piše Die Zeit.
Njemački list potom opisuje kako je nakon rata izdata međunarodna potjernica za Mladićem ali da se ona ne izvršava, štaviše viđaju ga kako posjećuje restorane i fudbalske utakmice. „Farsa se okončava tek kada nova vlada želi uspostaviti pregovore sa EU”. Mladića, koji se krio i u ženskom manastiru (u Zrenjaninu), hapse 26. maja 2011.. u Lazarevu. Njegov rođak Branko Mladić otkriva njemačkom novinaru da je dva mjeseca ranije Mladić imao srčani udar i da je za cijelo Lazarevo on – heroj.
Pred isporučenje u Hag, Mladić ima samo jednu želju: da posjeti grob svoie kćerke Ane. „Za to se zahvaljuje na svoj način. Psuje međunarodne sudije i govori im da su lažljivci i prevaranti”. Kada mu je potvrđena kazna doživotne robije u junu 2021. poziva sina da se kandiduje za visoku političku funkciju u RS-u. „I to u vidokrugu Sarajeva. Na strani radikalnog predsjednika RS Dodika, koji se ozbiljno založio za međunarodno priznanje “genocida nad Srbima u Srebrenici” i koji je Putinu dodijelio visoko odlikovanje za njegov “pravedan” rat u Ukrajini”, piše Die Zeit.
Kontakt sa Mladićem sinom
Autor članka u Die Zeitu navodi i kako je uspostavio telefonski kontakt sa 53-godišnjim Darkom Mladićem u Beogradu, koji mu je „pristojno, ali veoma odlučno“ odbio dati intervju za njemačku novinu, ne želeći govoriti o svojim mogućim političkim ambicijama. „On se drži tiho i prema srpskim medijima, samo se na ultranacionalističkoj televiziji Pink požalio na navodno nehumane uslove u zatvoru“.
Potom se njemački novinar vraća na Lazarevo i konstatuje kako tamo vlada nostalgija za Mladićem. Navodi i kako skupovi solidarnosti za generala nisu ograničeni samo na ovo mjesto u Srbiji, te da je jedna od rijetkih publikacija, kritični nastrojenih prema Mladiću izbrojala čak 253 murala sa njegovim likom. „Oni, koji su pokušali da ih prefarbaju, imali su posla sa policijom, koja se prema Mladićevim grafitima odnosila kao prema nekakvom nacionalnom blagu, piše Die Zeit i zaokružuje članak riječima: „Ratko Mladić (81) može ležati na samrti. Ali mit o njemu kao žrtvi i dalje živi” , prenosi DW.
